Zatrovani raj Čilea
24. novembar 2018
Nema tome dugo da su pješčane plaže Qintera na Pacifiku privlačile mnoge kupače. Šarene ribarske brodice se još uvijek ljuljaju u mirnom moru. 40.000 ljudi živi u tom području, većina od turizma i ribarstva. Ali dok su kupači prije tek okretali glave od nedalekih tvorničkih dimnjaka i dima koji iz njih suklja, to već odavno nije samo nakarada koja smeta oku.
Ribe još nešto ima, ali tu je drugi problem: još 2014. se tamo dogodila havarija tankera čileanske državne naftne kompanije Empresa Nacional del Petroleo (ENAP) i preko 30.000 litara nafte je iscurilo u more. To je tek bio početak koji je i ribare natjerao da se udruže: nedaleki dimnjaci su termoelektrane, kemijske tvornice i rafinerije koje se jedva osvrću kamo odlazi njihov opasan otpad. „Industrija je nanijela golemu štetu. Trgovci više ne žele kupovati našu ribu jer kažu da je u njoj previše teških metala", žali se Claudio Hernandez iz sindikata ribara u Quinteru.
Iz škole u bolnicu
Ali otpad ne zagađuje samo ribe: sedamnaestogodišnja učenica Tayra Pizarro nikad neće zaboraviti ovaj 21. kolovoz. „Mnogi drugi đaci moje škole su također imali glavobolju, povraćali su, neki su pali u nesvijest. Meni je bilo zlo i vrtilo mi se u glavi, nisam znala zašto. Onda su nam učitelji rekli da smo se otrovali od plinova iz tvornice." Preko pedeset učenika i učitelja su iz škole odvezeni u bolnicu, a nakon toga je prekinuta nastava na preko mjesec dana.
Trovanje se nesmetano nastavlja: prema izvješću Ministarstva zdravstva Čilea je i kasnije, od 21. rujna pa do 18. listopada ove godine u lokalnoj bolnici primljeno 1.398 osoba koji su očito bili otrovani plinom. Nitko ne zna bolje od radnika u tim pogonima, što se to tamo „kuha": „Mi radnici smo prvi koji trpimo od trovanja. Poduzeća ne žele preuzeti odgovornost niti za radnike, niti za stanovnike", tvrdi Alejandro Ochoa koji radi za naftnu kompaniju ENAP.
Vlada je nakon najnovijeg incidenta poslala stručnjake u Quintero i Puchuncavi i oni su u tamošnjem zraku utvrdili preko 120 štetnih plinova. Jedan od njih je i metilkloroform koji je i u toj zemlji zabranjen već tri godine i čije udisanje točno odgovara simptomima trovanja tamošnjih stanovnika: vrtoglavica, glavobolja, povraćanje. Mnogo toga ukazuje da je krivac kemijski koncern Oxyquim koji je taj plin dugo vremena proizvodila pod drugim imenom: trikloretan. Kemijski koncern naravno da odbija svaku krivicu.
Dozvoljene granice – uopće nema
Ali niti vlada Čilea ne čini dovoljno, uvjereni su tamošnji stanovnici. To se vidjelo već i u ovoj navali otrovanih u tamošnju bolnicu Adriana Cousiño de Quintero: „Ta bolnica uopće nema specijaliste, nego samo liječnike opće prakse. Ministarstvo zdravstva to zna, ali se pravi gluhim. Toliko su čekali sve dok situacija nije eskalirala i dok više ne mogu ignorirati ovo trovanje", žali se Maria Araya, predsjednica vijeća građana te bolnice.
Nebrigu države svjedoče i međunarodne organizacije: područje je posjetila i Birgit Gerstenberg, predstavnica UN-a za Južnu Ameriku i jedino je mogla potvrditi teške posljedice zagađenja na tamošnje stanovništvo i okoliš. I Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na upravo zastrašujuću koncentraciju arsena u toj regiji Čilea: tamo je u prosjeku izmjereno 23 puta više nego što je to dopušteno na primjer u Europskoj uniji. U Čileu pak uopće nisu određene granice.
Utoliko je i stanovnicima tog primorskog mjesta jasno, sa kim imaju posla: „Mi se borimo protiv moćnika u gospodarstvu ove države. Država ne reagira jer bi čitava industrija bila na koljenima. Zdravlje naše djece se žrtvuje za gospodarstvo ove zemlje", tvrdi Araya.
Jesu sirotinja, ali se ne predaju
Čitavu tu zonu zbog njene industrije u Čileu zato i zovu Zona de Sacrificio – Žrtvovano područje. Ali niti Čile više ne želi gledati kako je državi važnija industrija od njenih mališana: ovog 15. studenog su održani prosvjedi u čitavom Čileu zbog zagađenja u Quiteru i Puchuncaviju. „Poduzeća stvaraju sve veće dobiti, a stanovnici postaju sve siromašniji", žali se Sebastian Santos, glasnogovornik vijeća građana Quintera.
Ali mnogi još uvijek šute jer žive u strahu. Ne samo od plinova i otrova u okolišu, nego i od lokalnih moćnika: „Ljudi koji otvore usta, njih se ušutka", upozorava i Maria Araya. Na primjer, početkom listopada je ribar i vođa tamošnjeg sindikata Alejandro Castro nađen mrtav. Ljudima je teško objasniti od čega je to mogao umrijeti jedan 27-godišnji momak kao što je bio Castro.
„Nije jednostavno", kaže nam Maria Araya. „Ali moramo se boriti i dalje. Ljudi koji imaju novaca za borbu i odvjetnike, oni odlaze iz Quintera. Ostaju obični ljudi i oni moraju trpjeti. Žele da šutimo. Ali mi se nećemo predati."