Zbog čega političari daju ostavke?

Za političare važe druga mjerila nego za obične građane. Ne samo da se zahtjevima za ostavkama kažnjavaju i najmanji, tzv. bagatelni prekršaji, već važi i nepisano pravilo: nije dopustivo sve što je legalno.

Moral u politici igra onoliko veliku ulogu koliko je to u pojedinoj zemlji u datom povijesnom trenutku uobičajeno: ono što je recimo u Italiji nedopustivo, u Švedskoj može biti samorazumljivo, ono što je u Njemačkoj još jučer bilo nezamislivo je danas možda upravo poželjno.

"Adios Amigos!"

Početkom februara 1993. godine je štampa otkrila da je tadašnji bavarski predsjednik vlade, Max Streibl, išao na putovanja u daleke zemlje na trošak različitih privatnih firmi. Mada sam Streibl u tome nije vidio ništa problematično, pritisak javnosti je ga je satjerao u kut. Pred istražnim odborom bavarskog parlamenta on je izjavio: "Imati prijatelje - da li je to kod nas u CSU-u sramota? I zbog toga vam kažem: saludos amigos!"

Nakon ovog govora Streibl je podnio ostavku, a njegov slučaj je dobio svoje ime: afera amigo. Tri godine prije toga je već premijer vlade pokrajine Baden Württemberg, Lothar Späth morao napustiti funkciju nakon što je otkriveno da mu je privatna firma SEL platila krstarenje brodom.

Što smije običan građanin, ne smije političar

U novembru 1999. se pod udarom kritike našao tadašnji premijer Donje Saske Gerhard Glogowski zbog prigovora da mu je let u okviru svadbenog putovanja platio turistički koncern TUI: "Načelo da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno, koje važi za sve, čini se da ne važi za političare mog ranga, jednako kao ni mogućnost da se branim u redovnom postupku. Funkcija predsjednika vlade, te čast moje obitelji i moja osobna su ovim neopravdanim optužbama ugroženi. Ja sam zbog toga predsjedniku parlamenta podnio ostavku."

Deset godina kasnije je šef sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima ver.di, Frank Bsirske, za dlaku izbjegao tu sudbinu: šef svih smetlara, čistačica i medicinskih sestri je između ostaloga i član Upravnog odbora Lufthanse. U toj funkciji je iskoristio legalnu mogućnost besplatnih letova i putovao avionom od Frankfurta do Los Angelesa prvom klasom. Cijena? Prava sitnica - samo 12.152 eura. Nemoralno! - uzviknula je javnost. Bsirske se za dlaku izvukao: javno je priznao da je pogriješio i naknadno platio kartu iz vlastitog džepa.

Primjera nemoralnog povezivanja privatnog i javnog kod političara je mnogo. 1993. je Guenter Krause morao dati ostavku na mjesto ministra prometa nakon što je otkriveno da je kućnu pomoćnicu plaćao novcima koje je dobijao od ureda za nezaposlene. 2001. je tadašnji ministar obrane Rudolf Scharping vojnim avionom iz dežurnog sastava letio na odmor na Mallorcu.

Tko visoko leti...nisko pada...i uzdiže se još više

A 2002. je ostavku podnio tadašnji glasogovornik stranke Zelenih za unutrašnju politiku Cem Özdemir nakon što je otkriveno da je za privatne letove koristio bonus-milje odnosno nagradne poene koje je sakupio na službenim letovima: "Ja sam predsjednika stranke Fritza Kuhna obavijestio da podnosim ostavku na funkciju i da neću biti član narednog sastava Bundestaga. Prigovore na moj račun ja ne mogu opovrći, i ja ne mogu više voditi predizbornu kampanju koja bi bila u skladu s mojim uvjerenjima."

Mada on sam tu grešku nije vidio, jednako kao ni njegovi stranački suborci, javnost je bila drugog mišljenja. Tadašnji šef stranke Fritz Kuhn je najbolje objasnio suštinu ostavke: "Ovakva odluka je bolna, ali je konzekventna. On time sprječava nastajanje štete, kako za stranku, tako i za čitav parlamentarni sustav."

Što se samog Özdemira tiče, njemu je ta odluka na kraju možda dobro i došla: šest godina kasnije on je došao na čelo Stranke Zelenih, kao prva osoba stranog porijekla u Njemačkoj na jednoj takvoj funkciji.

Autor: Zoran Arbutina

Odg. urednica: Marina Martinović