Zivot u strahu/ Svakodnevnica u Izraelu

Ulice izraelskih gradova su pune. Prica se o politickoj situaciji, prepricavaju crni vicevi. Ljudi jednostavno pokusavaju zaboraviti teror i prijetnj:

"Zivimo svoj zivot. Teror ostavljamo po strani, kao neku hronicnu bolest. Znamo da s njom moramo zivjeti i pokusavamo da koliko mozemo normalizujemo zivot."

Normalizaciju je medjutim tesko uspostaviti. Ekonomske posljedice rata su itekako vidljive. Jos nikada nije bilo toliko po ulicama, koji prose. Ljudi gube posao, socijalnu pomoc, mnogi kako bi opstali sa svojim familijama, prisiljeni su da obavljaju po dva tri lose placena posla. Turizam je presusio, mnoge radnje su zatvorene, briga za djecu dominira svakodnevicom. Svaka voznja autobusom, u skolu, svaki odlazak u diskoteku, svako i najmanje zakasnjenje izaziva kod roditelja nemir i paniku. Napustiti Izrael, poslati djecu u Evropu? Za Anitu Heviv to ne dolazi u obzir. Ona je davno iz Austrije dosla u Izrael i tu namjerava ostati. Pojasnjava i zasto:

"Zato sto sam se identificirala sa zemljom, a ne sa vladom. Osim toga mnogi dijele moju sudbinu. Nisam jedina. Uprkos problema, opazam koliko su ljudi kreativni, koliko rade na kulturu, mozda bas ovog konflikta. Nekako se divim Izraelu, jos uvijek."

Palestinska strana za ovo nema razumijevanja. Naprotiv: Kontakti su presjeceni, mrznja je duboka. Velika vecina Izraelaca je na strani vlade Ariela Sharona. Malo je prostora za mirovne inicijative. Gradnja Zida je itekako sporan projekt. Izraelka Gabi Bron:

"Ja provociram zidom dugim 1000 kilometara, druga strana provocira samoubilackim atentatima koji odnose zivote nevinih ljudi. Provokacija za provokacijom. Imate pravo. Ali zato morate ovdje odrasti, osnovati familiju odgojiti djecu i shvatiti da nam je dozlogrdilo. I mi zelimo zivjeti. Nase reakcije na teror su ostre i nanose bol drugim ljudima. Ali mene prvenstveno interesuje moja drzava- Izrael.

Palestinci su ocajni i usmjeravaju svoj bijes protiv okupatorskog rezima. Situacija je bezizlazna, smatra Palestinac Abu Dayyeh:

"U samoubilackim napadima mnogi vide oslobadjanje nakupljenog bijesa. Kod nas vazi princip oko za oko, zub za zub. Ne radi se o razumijevanju ili analizi situacije. Radi se o tome da , ako ti vec meni permanentno nanosis bol da ga i ja tebi nanesem. A onda cemo vidjeti mozemo li razgovarati ili ne."