Zuroff nastavlja potragu za naci-zločincima

DW: Gospodine Zuroff, često vas nazivaju posljednjim lovcem na naciste. Da li biste se složili s tim?

Efraim Zuroff: Takav naziv olakšava moj posao. Ako vam kažu da ste lovac na naciste očigledno je da imate veze s privođenjem nacista pravdi. Ja sam jedno trećinom detektiv, jednom trećinom historičar, a preostalom trećinom sam politički lobista. Te tri riječi opisuju nekoga ko lovi naciste u 21. stoljeću.

Nije li vrijeme na izmaku što se tiče pronalaženja nacista 70 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata?

Naravno, mnogo ih je manje, ali ne biste vjerovali koliko ih je još živih. Mnogi ljudi to ne shvaćaju, jer ne pretpostavljaju da neko tako dugo živi. Drugim riječima, da se kojim slučajem holokaust ili Drugi svjetski rat desio 1920. godine, mi sada ne bismo razgovarali o ovoj temi.

Kako "hvatate" naciste?

Od samog početka, način na koji to radimo je apsurdan. Policija započne istragu zločina kada želi uhvatiti počinitelja tog zločina. Mi to ne možemo tako, budući da počinitelje tražimo desetljeća nakon počinjenog zločina.

Većina ljudi koji su počinili zločin tokom holokausta već su mrtvi. Bavim se ovim već 35 godina. U jednom momentu počeo sam raditi na osnovu informacija o mogućim sumnjivim osobama, koji su možda bili nacistički ratni zločinci, no koji su dovoljno dobrog zdravlja i snage da se pojave pred sudom.

Većina poznatih nacista su već mrtvi. Koliko je teško ili lako danas pronaći nacističke zločince? Da li su možda promijenili ime ili uzeli nove identitete?

Ljudi koje danas pronalazimo nisu promijenili identitete. Radi se o osobama koje su procijenile da ih niko neće tražiti. Ko bi znao nešto o nekom opreznom Litvancu koji je ubijao Židove i prije nego li su nacisti stigli? Ili nekog pripadnika nacističkih, specijalnih, paravojnih jedinica Waffen SS na Istočnom frontu? Ko bi gubio vrijeme s njima?

Ti ljudi odjednom postaju mete. Neki će reći da to nije u redu jer ljudi koji su im bili nadređeni, u mnogim slučajevima nisu procesuirani ili im je suđeno, ali su oslobođeni ili blago kažnjeni. No, koncept pojedinačne odgovornosti odnosi se na svakoga, tako da ovi ljudi, s jedne strane, imaju nesreću da tako dugo žive.

Započeli ste svoju akciju "Posljednja šansa" (Operation Last Chance) u Njemačkoj i drugim zemljama.Širom Njemačke su 2013. godine osvanuli plakati koji su pozivali građane da pomognu u pronalaženju nacista. Nudili ste i novčane nagrade. Mnogi će reći da je taj poziv zaprepastio javnost i da nije bilo naročitog odziva. Kakav je učinak ta kampanja imala?

Većini ljudi je poznato da je Simon Wiesenthal Center u stalnoj potrazi za nacistima. Mnogim ljudima ne treba plakat na nekoj autobusnoj stanici u Berlinu da bi ih na to podsjetio. U svakom slučaju, kontaktiraju nas e-mailom ili telefonom. Da budem iskren, većina informacija koju dobijemo je beskorisna. Na primjer, jednom me je neko pozvao da mi ispriča da je nekad 70tih godina, dok je pakirao stvari negdje u Peruu, u mjestu kojem se ne sjeća ni imena, ugledao starijeg Nijemca, sa povećim šeširom, koji je živio među lokalnim stanovništvom. Šta sam mogao uraditi? Unajmiti avion i otputovati u Peru?

Kako odlučite preuzeti slučaj?

Postoje tri kriterija. Jedan je kredibilitet, Drugo, da li su živi i zdravi, odnosno u mogućnosti da se pojave pred sudom? Treće - da li su ikada prije bili procesuirani za ratne zločine i ako jesu, o čemu se radilo?

U Njemačkoj su zabilježena dva veća suđenja nacistima posljednjih nekoliko godina - slučaj Oskara Gröninga ove godine i slučaj Ivana Demjanjuka 2011. godine. Nakon suđenja Demjanjuku pomislilo se da da je to uvod u više sličnih suđenja? Da li se to i desilo?

Gröning je samo jedan slučaj, a deseci slučajeva se istražuju, i to većinom rade Nijemci. Tužitelji u Ludwigsburgu osmislili su pravnu strategiju: Demjanjuk je služio kao naoružani SS čuvar u zloglasnom logoru Sobibor, namijenjenom za masovno smaknuće Židova. U tom smislu, on je automatski bio odgovoran bar za saučešće u zločinu.

Dakle, tužiteljima su otvorene su nove mogućnosti?

Kao rezultat Demjanjukovog suđenja, njemačkom Ministarstvu pravde smo dostavili spisak s imenima 80 ljudi koji su služili u Einsatzgruppen A, B, C i D, odnosno u mobilnim timovima za ubijanje, koje su činile njemačke SS trupe i policija. No, naš problem je zaštita podataka, drugim riječima, ja mogu imati spisak imena, ali ga ne mogu naći, jer nemam pristup podacima. Ipak čekamo na odgovor Ministarstva pravde.

Kako ocjenjujete napore Njemačke na procesuiranju nacista?Da li primjetite napredak tokom godina, budući da su njemački suci u posljeratnom periodu bili bliski nacističkom režimu.?

U početku je postojalo snažno protivljenje procesuiranju nacista u Njemačkoj. Taj proces nisu mogli u potpunosti obustaviti, no neke presude bile su, u najmanju ruku, smiješne. Ljudi koji su služili u logorima smrti Sobibor ili Treblinka, dobili bi tek po nekoliko godina zatvorske kazne.

Ipak, od tih dana nas dijele "svjetlosne godine" u smislu saznanja o holokaustu, u smislu osjetljivosti i razumijevanja strahota koje su se desile. Da su sadašnji kriteriji bili primjenjivani prije 40 godina, broj slučajeva pred sudom bi sigurno bio veći 40 do 60 puta.

Promjene su ogromne. Desile su se prekasno, no desile su se. Njemačka je zemlja u kojoj se sudi nacistima. Uzmimo slučaj Austrije, u kojoj se nije desilo nijedno slično suđenje u posljednjih 30 ili 40 godina. U njemačkoj postoji politička volja da se sudi nacistima.

Šta smatrate najvećim uspjehom?

Najvažniji uspjeh za mene je da pomognem svijetu da shvati da u holokaustu nisu bili samo Nijemci i Austrijanci protiv Židova, već Europa protiv Židova. Drugim riječima, svaka europska zemlja imala je ljude koji su pomagali nacistima, a u Istočnoj Europi, gdje sam obavio najveći dio posla, saradnja s nacistima često je podrazumijevala učešće u masovnim ubistvima.

Šta smatrate propustom, za čim žalite?

Mnogo je onih koji su umrli dok smo tragali za njima, ili onih koji su umrli tokom suđenja, što je jako frustrirajuće.

Kada je osumnjičeni mađarski nacistički ratni zločinac Sandor Kepiro, na primjer, oslobođen optužbi 2011. godine, cijeli slučaj je ispao farsa. Tada sam to osjećao kao najbolniji propust, osjećao sam se kao da sam izdao žrtve. Sve što radim, radim za žrtve, ne za sebe.

Jedini način na koji to mogu prevazići, taj osjećaj frustracije i neuspjeha je da ponovo mislim na žrtve, na ono kroz šta su one prošle. Ono što se desilo njima je milion puta gore od bilo kakve frustracije koju ja mogu osjećati. Tješio sam se da smo tu osobu bar izveli pred sud. Uništili smo mu život. I to se nekako računa? Da bih se utješio, morao sam početi drugačije cijeniti uspjeh.

Izraelac rođen u Americi, Efraim Zuroff je direktor Simon Wiesenthal centra u Jerusalemu i koordinira istrage centra o nacističkim ratnim zločinima.