Štampa o njemačkom Centru za robotiku u Tuzli

Berliner cajtung piše o Njemačkom centru za robotiku koji je otvoren u Tuzli. „Ideja da se studenti sa drugog kraja svijeta šalju baš na zapostavljeni sjeveroistok najzapostavljenije balkanske države, potiče od Muamera Babajića, minhenskog preduzimača koji je sa svim vrstama „industrijskih uslužnih djelatnosti" već ostvario veliki uspjeh. On tu školuje ljude već petu godinu. Sada je u zemlju iz koje potiču njegovi roditelji doveo buduće inženjere robotike sa australijskog univerziteta La trob. Studenti u Tuzlu dolaze iz Indije, Vijetnama, Venecuele, Kenije i Australije."

„Ideja je bila sigurno originalna, možda i luckasta. Ali, nije je bilo teško ostvariti. Industrijskim robotima treba samo učitati prave naredbe da bi radili ono što se traži, i to funkcionira u Palo Altu baš isto kao i u Tuzli. Lokalne vlasti nisu od velike pomoći, ali ni ne smetaju. A rad potpomaže i Njemačko ministarstvo za privrednu saradnju."

„Stručna obuka – to bi mogla biti formula uspjeha za Bosnu i čitav Balkan. Tuzla, treži po veličini grad u zemlji i nekada važan industrijski centar, od početka devedesetih godina je izgubio dobrih 20 odsto stanovnika. Drugi regioni su još teže pogođeni. Robotičarski preduzimač Babajić, rođen 1980. u Erlangenu, ima biografiju koja je tipična za region: gastarbajtersko dijete, rastao kod babe i dede u Bosni, da bi se sa deset godina vratio u Franačku. U U Bosni skoro svako ima rođake u Njemačkoj, kaže – ili je tamo već živio."

„Početkom novog milenijuma je još vladala nada da će zapadne, prije svega njemačke firme započeti snažno investiranje u region u kojem je zavladao mir. Ali, ta nada se brzo istopila. Ovdje budućnost znači: odlazak u inostranstvo", piše, između ostalog, u opširnoj reportaži objavljenoj u Berliner cajtungu.

„Titov zarđali Galeb"

Zidojče cajtung u članku pod naslovom: „Titov zarđali Galeb" piše o „plovećoj rezidenciji jugoslovenskog vladara", brodu koji bi sada „trebalo da postane muzej – a u Hrvatskoj se spore oko toga šta to nasljeđe danas znači". U članku je iznijeta kompletna istorija broda, od aprila 1938  kada je sagrađen u Đenovi i dobio ime RAMB III, skraćenicu za Kraljevsko italijansko društvo za trgovinu bananama. „Brod je trebalo da iz luka na Crvenom moru prevozi banane iz afričkih kolonija u Italiju". Ali, do toga nikada nije došlo, jer je brod postao dio Musolinijeve ratne flote i jedan britanski torpedo ga je teško oštetio, pa je prebačen u jednu luku na Siciliji.

„Poslije kapitulacije Italije u septembru 1943, njemačka ratna mornarica je zaplijenila brod, nazvala ga „Kibic" i koristila ga za postavljanje mina – tokom narednih mjeseci je postavio više od 5.000 mina u sjevernom dijelu Jadranskog mora dok 1944. u riječkoj luci nije potopljen u jednom vazdušnom napadu."

„Tri godine je proveo na dnu luke, a onda je jugoslovenska vlada u novembru 1947. naložila da se on izvuče – inžinjeri su u šupljine ubacili cilindre u koje je upumpan vazduh, i tako je brod težak 4500 tona u martu 1948 ponovo isplivao na površinu. Rasturen je na dijelove i ponovo sklopljen. U julu 1952. je pod imenom „Galeb", postao školski brod jugoslovenske mornarice. Ubrzo zatim, brod je posjetio predsjednik Josip Broz Tito. „Galeb" mu se toliko dopao da je naredio da se preuredi za njega. Do svoje smrti 1980., Tito je na brodu proveo ukupno 549 dana i njime oplovio 33 zemlje. Govorilo se da se plašio letenja avionom".

„Tito je umro 1980, „Galeb" je ponovo postao školski brod" – list piše da je za vrijeme jugoslovenskih ratova brod bio u Crnoj Gori, gdje je počeo da propada; godine 2000. ga je od crnogorske vlade otkupio jedan grčki biznismen koji ga je prebacio u Rijeku na popravke sa namjerom da ga preuredi u svoju privatnu jahtu, no, ostao je bez novca; hrvatska vlada je 2006. proglasila „Galeb" za nacionalnu kulturnu baštinu, a 2009. ga je kupio grad Rijeka da bi od njega napravila brod-muzej".

Sada se vodi spor oko finansiranja renoviranja broda i njegovog pretvaranja u muzej i hotel.

Marina Abramović falsifikovala biografiju?

Dnevnik Velt je objavio poduži tekst pod naslovom „Na ivici osmijeha" o tome kako „Umjetnost i život u slučaju umetnice performansa Marine Abramović ne mogu da se razdvoje. Njena lična legenda se sada provjerava, jer poslije 45 godina ona ponovo izlaže u svojoj domovini Srbiji".

„Kritika se već duže vremena može čuti iz njene domovine. Godine 2011. je Marina Abramović htjela da otvori Centar za performanse u Crnoj Gori, u Cetinju, mjestu iz kojeg su došli njeni roditelji. Kada je 2016. objavljena njena biografija „Prolazim kroz zidove", koju je napisala zajedno sa fantomskim autorom Džemsom Kaplanom, ponovo su se javile kritike na račun 72-godišnje umjetnice. Optužbe imaju težinu. Niko drugi do njen mlađi brat Velimir Abramović, priznati profesor filozofije, optužuje je da je falsifikovala svoju biografiju i da je herojska priča i majci i ocu kao Titovim partizanima stilizovana, ako ne i izmišljena. Brat je optužuje i da ona pokušava da sistematski zataška sopstvene aktivnosti u Komunističkoj partiji; da je zamela trag svim fotografijama iz svog djetinjstva i da više ništa nije u posjedu porodice. O tim optužbama je ove nedjelje izvještavao Frankfurter algemajne cajtung i time pokrenuo debatu o moralu u umjetnosti. Koliko istine je potrebno savremenoj umjetnosti? Ili, bolje: koliko laži ona može da podnese?", redovi su kojim počinje članak o Marini Abramović.

Odisej na Mljetu

Isti list u tekstu pod naslovom „Trag moreplovca" piše o ostrvu Mljetu. Tamo „nije potrebna navigacija, postoji samo jedna ulica. Ostrvo je dugačko oko 50 i široko oko tri kilometra, u zapadnom dijelu je nacionalni park, u istočnom – pješčana plaža, između – 17 malih sela i ukupno jedva 1.000 stanovnika."

„I Odisej, jedna od najpoznatijih figura grčke mitologije, bio je – kako se priča – na Mljetu. Poslije brodoloma, more ga je izbacilo na obalu ostrva. Tu je Odisej ostao čitavih sedam godina. Glavni razlog za to je bila morska nimfa Kalipso, sa kojom je dobio nekoliko djece, dok su kod kuće u Grčkoj na njega čekali supruga, dijete i pas. I na kraju se tamo i vratio."

„Ovom hrvatskom ostrvu – petom po veličini – nije potreban Odisej kao tabla – ono stoji za sebe. Onaj ko hoće opuštanje, u Sobri može da iznajmi automobil i preko serpentina sa pogledom na more vozi kroz šume. Onaj ko hoće da se kupa na pješčanoj plaži, može da ode na istočni dio ostrva. A one koji vole jezera privlači zapadni dio. Tamo se nalazi nacionalni park veličine do 5.400 hektara, a u njemu živi više od 100 vrsta ptica i gotovo 650 vrsta biljaka, tu su lasice i ježevi, jedan manastir i dva jezera. Zovu se Veliko i Malo jezero – oba su slana jer su povezana s morem."

Priredio: Saša Bojić