Žensko poduzetništvo bez podrške

Tako ukratko, glasi zaključak etnografskog istraživanja ženskog poduzetništva u jugoistočnoj Europi, regionalnog istraživačkog projekta INFORM "Closing the gap between formal and informal institutions in the Balkans", kojeg financira EU putem programa Obzor 2020, a koje je obuhvatilo Hrvatsku, Srbiju, BiH i Kosovo.

Premda se države u kojima je istraživanje provedeno razlikuju po stupnju usvajanja i provedbe europskih politika koje promiču ravnopravnost spolova – od Hrvatske koja je punopravna članica EU-a, Srbije koja ubrzano kroči prema punopravnom članstvu pa do BiH i Kosova koje tim putem tek trebaju krenuti, status ženskog poduzetništva u tim zemljama gotovo je identičan - loš. Ženama regije su nedostupni povoljni krediti koji bi im omogućili razvoj njihovih biznisa i obrta, nedostupne su im potpore za njihove projekte čak i kada su iznimno uspješne.

Tradicionalna uloga žene

U sve četiri države zabilježeno je sustavno slabljenje socijalne i radne infrastrukture naslijeđene iz socijalizma, uz konstantno rušenje stečenih ženskih (radnih) prava poput prava na porodiljni dopust, skraćenog ili fleksibilnog radnog vremena za "mlade" majke. Žene se doživljava kao jeftinu radnu snagu i potiče ih se da i kao poduzetnice rade tradicionalne, intelektualno nezahtjevne, ali fizički zahtjevne "ženske poslove" poput čišćenja, čuvanja djece, organizacije događaja ili iznajmljivanja stanova.

Društva ove regije i dalje ih žele zadržati u okvirima tradicionalne uloge žene - majke - domaćice, pa kad se odluče za poduzetničke pothvate, one i dalje moraju brinuti – u većini slučajeva – posve same za funkcioniranje svojih kućanstava i odgoj djece. Ako se odluče za poduzetništvo, pored rodne neravnopravnosti, poduzetnice se moraju nositi i s problemima koji muče sve poduzetnike: previsoki porezi, nevjerojatan raspon parafiskalnih davanja i razbuktala, neefikasna birokracija. BiH i Kosovo još uvijek nemaju strategije razvoja ženskog poduzetništva, ali u Hrvatskoj i Srbiji, koje ih imaju, status poduzetnica nije ništa bolji.

Jaz između zakonskih odredaba i prakse

Hrvatska je, kao punopravna članica EU-a, usvojila strategiju razvoja ženskog poduzetništva, ali u praksi je ona tek mrtvo slovo na papiru, država je ukinula sve oblike potpore ženskom poduzetništvu, čak i sitne potpore koje su bile ženama dostupne u vrijeme dok je Hrvatska pristupala Europskoj uniji.

Hrvatski primjer jasno pokazuje jaz koji se otvara između proklamiranih javnih politika i praksi svakodnevice ženskog poduzetništva - strategija se ne provodi, ne traže se prikladna rješenja za probleme, vlasti se smjenjuju, ali nema političke volje da se provedu društvene promjene koje bi išle u korist razvoja ženskog poduzetništva, a u konačnici i poduzetništva kao takvog.

Prema podacima "Godišnjaka svjetske konkurentnosti 2017" Instituta za razvoj poslovnog upravljanja iz Lausanne, Hrvatska je zabilježila pad na ljestvici konkurentnosti, sad je na 59. mjestu od 63 vodeće svjetske ekonomije. Glavne hrvatske slabosti su: loše poslovno okruženje, slaba otpornost na krizu, niska zaposlenost, nezaposlenost mladih, starenje stanovništva kao i nedovoljna diversifikacija gospodarstva. Pad se bilježi i zbog izraženog državnog vlasništva u kompanijama, neprilagodljive politike vlade, lošeg pravnog i regulativnog okvira, imigracijskih zaklona, visoke cijene kapitala te prevelikih poreza i doprinosa.

Istraživačice Nirha Efendić, Orlanda Obad, Ines Prica, Tea Škokić, Vjollca Krasniqi i Danijela Gavrilović su intervjuirale 24 žene iz četiri države, iz urbanih i ruralnih područja, različitih godina starosti, stupnja obrazovanja, oblika vlasništva i veličine biznisa koji vode (od kozmetičkih salona do hotela). Analizirani su i statistički podaci, strategije i nacionalne politike, europske politike, rezultati međunarodnih istraživanja o ženskom poduzetništvu.