Čile: Zbog karantene raste i glad i bijes

"Ako nas ne ubije virus, ubit će nas glad" ili "Piñera je ubojitiji od korone" piše na plakatima prosvjednika u Santiago de Chileu. Prvi veliki prosvjedi održani su sredinom svibnja u predgrađu El Bosque na jugu glavnoga grada, ali odande se sve više šire. Zovu se cacerolazo - u slobodnom prijevodu "lončari" jer na prosvjede donose svoje kronično prazne lonce kojima prave buku.

Sredinom svibnja je u Čileu bilo preko 70.000 zaraženih koronavirusom, a broj novozaraženih na dan je nedavno postigao rekord od 5.000 slučajeva. Zaraza se najbrže širi u najsiromašnijim četvrtima na rubu grada kao što su El Bosque, San Bernardo, Puente Alto, La Pintana...

"Država nas je ostavila na cjedilu"

31-godišnja Stephanie Hurtado je predsjednica jedne udruge susjeda u četvrti La Pintana. Proteklih dana su tamo uvijek iznova održavani prosvjedi: "Mnogi su izgubili posao. Prodaju ono malo što imaju na sajmovima jer više nemaju što za jesti", kaže nam. Ona živi u jednom población, stambenoj zajednici kakvih je mnogo u siromašnim i radničkim četvrtima. Na 35 četvornih metara živi između šest i četrnaest osoba.  Njoj je doslovno nemoguće držati se samoizolacije. "Jedan uvijek mora van kako bi zaradio za kruh. A ako se ta osoba zarazi, zarazit će i sve nas", kaže Hurtado.

Nemaju drugog izbora nego izaći na ulice: "Već dugo tražimo više socijalne pravde. Pandemija koronavirusom je samo još pogoršala našu nevolju i pokazala što je doista socijalna neravnopravnost." Hurtado je učiteljica i još ima svoje radno mjesto. "Polovicu svojih prihoda dajem za hranu za svoje susjede. Moramo se međusobno pomagati jer nas je država ostavila na cjedilu."

Čak i lakše dati otkaz

Dok mnoge europske države pokušavaju pomoći već i tako što poduzećima barem djelomično opraštaju doprinose za zaposlene kako bi ljudi zadržali radna mjesta, vlada Čilea je dekretom usvojila zakon koji ide u sasvim drugom smjeru: tvrtkama je dozvoljeno "zamrznuti" radne ugovore zaposlenima, što znači i da ne primaju nikakvu plaću. To praktično znači da je stopa nezaposlenosti dostigla najvišu razinu u posljednjih deset godina, a i taj zakon je samo dio problema. Jer u Čileu dobra trećina zaposlenih radi zapravo "na crno", bez ikakvih ugovora. A golema većina njih je sad bez ikakvih prihoda.

Predsjednik Piñera je doduše najavio podjelu 2,5 milijuna paketa pomoći kao i hitnu novčanu pomoć koja u prosjeku iznosi 100 eura po domaćinstvu. Ali cijena života u Čileu je otprilike slična onoj u Europi - i s tom svotom se teško može išta početi. Povrh toga, potpora je najavljena samo za 40% najsiromašnijih Čilea što trebaju dokazati dokumentima Registro Social de Hogares, dakle evidencijama domaćinstava. Ali mnogi koji su u ovoj pandemiji izgubili posao još nisu upisani u evidenciju jer tu je i legendarna birokracija. Povrh toga su mnogi uredi socijalne skrbi zatvoreni "zbog korone" ili pred njima stoje dugački redovi. Naravno, udaljenost među tom masom ljudi je nemoguće držati - što znači i da je zaraza upravo zajamčena.

"El Bosque pruža otpor"

Gonzalo Carpintero i Leonardo Tronscoso iz četvrti El Bosque pomažu tamo gdje ne stiže nikakva državna pomoć. Tridesetogodišnjaci skupljaju novac preko svoje stranice na Instagramu El Boske Resiste i od toga kupuju hranu za obitelji kojima je to potrebno. "Osjećamo obavezu biti aktivni i pomoći. O tome se i radi kod našeg pokreta gdje je riječ o solidarnosti", kaže nam Carpintero. Taj prosvjedni pokret se počeo širiti nakon 18. listopada prošle godine i prosvjeda koji su tada održani. Usmjeren je protiv socijalne neravnopravnosti koja vlada u Čileu i neoliberalističke gospodarske politike u kojoj se potiče privatizacija i sustavno smanjuju institucije državne pomoći.

"Sad su ljudi tek izašli na ulice jer su gladni. Ali na koncu se tu radi o istoj stvari. Siromaštva i gladi je bilo i prije, ali se to nije tako vidjelo. U četvrtima bogataša je sve lijepo, tamo je kao u nekoj drugoj državi. Ali tu izgleda drugačije. Tu nema staklenih nebodera, nema ureda. Tu žive ljudi koji su gradili te nebodere i koji privređuju novac tim poduzećima."

Jedna obitelj kuha za gladne susjede

Carpintero i Tronosco kupuju koliko ima novca: naravno, to je u pravilu tek leća, grah, riža ili tjestenina koje nose potrebitim obiteljima ili u ollas comunes - solidarne javne kuhinje. Jednu su organizirale sestre Caren i Constanza Ponce, ali pomaže i majka, čitava obitelj i prijatelji. Jer kuhaju varivo od leće za šezdeset osoba, a inače se hrana dijeli na ulici. "To mi ne radimo, jer s jedne strane ne želimo masu ljudi na okupu, a s druge je opasnost da nam policija izlije lonac na ulicu kao što su to učinili u drugim četvrtima", kaže nam Caren Ponce. Zato kod kuće dijele porcije u posude i odnose ih beskućnicima ili siromašnim obiteljima.

I takve javne kuhinje imaju dugu tradiciju u Čileu. Pojavile su se još u velikoj krizi 1929., ali i u osamdesetima prošlog stoljeća za vrijeme Pinocheove diktature su žene kuhale za siromašne i radnike. "Olla comun svoj korijen ima u siromaštvu. Sve do danas u Čileu ima siromaštva i gladi. S pandemijom je to još postalo gore", kaže nam 24-godišnja Constanza Ponce. "Mi ne primamo nikakvu pomoć od države. Ti paketi pomoći koje pokazuju na televiziji, njih tu nismo vidjeli i nisu stigli. Mi nismo bogataši koji pomažu siromašnima, nego se međusobno pomažemo." Njezina sestra dodaje: "Narod pomaže narodu."