Šabanova zadnja pjesma

Jednog običnog dana sredinom šezdesetih u Šapcu je bivši bokser Mačve Alija uveo svog bratića, inače talentiranog nogometaša, ali i teškog pušača od desete godine života, u kavanu i naredio mu da pjeva. On je pustio glas: Čajorije, šukarije / ma phir urde pala mande / ma phir urde pala mande / čaje!

Klinac je tako dobro imitirao Esmu Redžepovu da se pred kavanom napravila gužva – ljudi su mislili da je Esma došla u Šabac. Taj klinac se zvao Šaban Šaulić.

Područje između  Bijeljine, Šapca, Loznice , Zvornika i Tuzle nikada nije bilo neka definirana politička ili geografska  cjelina. Tamo gdje su se spajali Podrinje, Majevica, Semberija i Mačva ipak je postojala jedna nevidljiva ali moćna veza među običnim ljudima.

Oni su, čini mi se, više nego na drugim mjestima, imali sklonost ka narodnjacima. I to u rasponu od takozvanih „izvornjaka“ i ojkača preko svake vrste narodnjačkog treša, do vrhunskih poluorijentalnih šlagera.

Radio Loznica i Radio Šabac su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća danonoćno isijavali te hitove, kombinirajući ih sa „željama i pozdravima". Narodnjaci su već tada polako gubili svoju čednost i postajali – veliki biznis.

"Dajte mi utjehu”

Šaban Šaulić se krajem šezdesetih pojavio niotkud  u toj šabačkoj mehani, sa osamnaest je zaprepastio i orkestar i menadžera u Beogradu svojim jedinstvenim glasom na audiciji, već poslije tri dana je napravio prvi studijski snimak.  Ćutljivi mladić se pokazao kao izvanserijski talent. Ono imaginarno kraljevstvo narodnjaka koje se prostire sa obje strane Drine  dobilo je svog neokrunjenog princa.

Mada je rođen u Šapcu, Bijeljina, odakle mu je bila majka, inače partizanka odlikovana ordenom za hrabrost, također je obilježila njegovo djetinjstvo. Majka je bila nosilac muzičkog dara – bijeljinskim susjedima bi zastajao dah kada bi ona zapjevala. Na prvoj ploči, snimljenoj 1969. Šaban Šaulić pjeva jezikom bijeljinskih sokaka  - na ijekavici: Utjehu, dajte mi utjehu / za dušu slomljenu / za ranu na srcu /za ljubav nevjernu – dajte mi utjehu.

To je postao hit na radio stanicama, ali se – što je još važnije – pjesma se odmah nametnula kavanskim pjevačima. Ljudi su u kavanama uz nju dizali ruke u onom čuvenom , do pola glumljenom, a od pola smrtno ozbiljnom zanosu. Mladi Šaban se nastanjuje  u Beogradu. U metropoli folka zlatno grlo će skromnog šabačkog momka od podstanarske sobice na Banovom brdu dovesti sve do porodične kuće na  Dedinju.

Moj Šaban

Osamdesetih je Šaban Šaulić već bio kralj folka, a za moje okruženje i više od toga - jedan od apsolutnih autoriteta u narodnjačkom miljeu. Čovjek kristalnog glasa je svojim pjesmama opsluživao teški rakijski zanos momaka za šankovima bistroa u bosanskoj varošici u kojoj sam odrastao. U našim raspravama Šaban, kako su ga familijarno zvali moji školski drugovi, bijaše nedodirljiv. Svaki znak pitanja koji bi se nehotice pojavio nad mojim namrštenim čelom – jer ja sam stanovao u drugačijem univerzumu u kojem su se note ukrštale pinkflojdovski – bio bi doživljavan kao veleizdaja.

Sedamdesetih i osamdesetih godina, odrastajući u opisanom narodnjačkom kraljevstvu, naučio sam živjeti s tuđim zanosima koje nisam dijelio. Katkad  sam se neoprezno upuštao u situacije, u kojima su svi oko mene bili pijani, a komandu nad zvučnicima je imao predstavnik većine – neki Šabanov fan.

Bilo je noći u kojima sam morao slušati i po dvadesetak puta: „Bio sam pijanac /nekada zbog nje/  tugovao, lumpovao i sa čašom drugovao / cigani me svi poznaju, bio sam pijanac”.

To je u socijalističkom raju odjekivalo kao himna svih ruralnih ispičutura. Prinudno modernizirana radnička klasa sa seljačkim korijenima mogla se konačno pronaći u toj vrsti zašećerene emotivnosti – uživanje u vlastitom bolu i samosažaljenje ionako, prema Dvornikoviću, sačinjavaju sevdalijski temelj balkanskog čovjeka.

Anđeoski glas palanke

Šabanovi  hitovi su tokom sedamdesetih izražavali novu samosvijest širokih narodnih masa. Ljudi koji su u predgrađima zidali kuće, prije podne radili u tvornicama, a poslije podne obrađivali svoje dulume zemlje, zalazili u kavane sa kariranim stolnjacima i prepunim limenim pepeljarama i zaljubljivali se u konobarice, u Šabanovim melodijama i tekstovima pronalazili su sebe.

Oni su novokomponovanu narodnu muziku doživljavali kao izraz svog emotivnog sklopa – red patetike, red prejakih osjećanja, red pseudopjesničkih metafora, red patnje koju je Šaban znao radosno otpjevati. Nekada su to bile i kriptične poruke, mudrosti čije krajnje domete nitko nije razumijevao, ali su uz špricer, pivo i ostale opijate, kroz gusti duhanski dim, te riječi otvarale balkanske čakre: “Jedna lasta ne čini proleće - a ni jesen jedan cvet uveli”.

  Jugoslavenska industrija je usisavala seosku i provincijsku omladinu u orbitu gradova. Žal za ostavljenim zavičajem, nesnalaženje u hladnim gradovima i kompleksi proistekli iz kulturnog šoka nisu nalazili svoj izraz u tadašnjoj vrhunskoj književnosti, popu ili rocku.

Te potrebe prepoznali su narodnjački bardovi, pretvarajući kulturološke lomove u kavansko-terapeutske rituale:  “Kako si majko, kako si oče / kakvo je tamo vreme / da li se momci u selu žene /pitali neko za mene?”

Ovaj motiv, koji se pojavio 1974., ponavlja se u podvarijantama u raznim Šabanovim pjesmama, kao što je “S namerom pođoh u veliki grad” iz 1989. U svakom slučaju, tekstovi narodnjaka su bili čista poezija za one koji nikada ne čitaju poeziju.

Šaban se urbanizirao, zemlja ruralizirala

Afirmacija seoske osjećajnosti, njegova apoteoza, Šabanu je donijela i neupitnu naklonost socijalističkih seljaka: Ti motiku uzmi od majke /a ja ću od oca plug / jer to nam je, sejo mila / najveći dug (1975). Ali skoro istovremeno Šaban upotrebljava vokabular koji nije do kraja kompatibilan sa konstruiranom agrarnom idilom.

U njegovim pjesmama se pojavljuju i aristokratske ukrasne biljke poput  narcisa (“Uvenuće narcis beli / što ga tebi htedoh dati”). Urbanizacija jugoslavenskog sela napreduje.

Početkom osamdesetih Šaban Šaulić već sam piše svoje melodije. U njegove pjesme ulaze konkretne žene kao što je Gordana (1976) ili Snježana (Sneg je opet Snežana, 1981). Upravo ova posljednja balada ima stišan, profinjen izraz i nagovještava Šabana koji će za života u najboljim momentima postati živi klasik starogradske muzike čije se pjesme izvode u najfinijim restoranima uz akustičnu pratnju.

Šaban Šaulić je bio i vrstan interpretator sevdaha, mada taj dio njegovog umjetničkog angažmana  u očima njegovih fanova nije bio u prvom planu.

Devedesete su donijele reduciranje tržišta i raspad zemlje, ali Šaban, za razliku od nekih drugih estradnih kolega, nije otvoreno sudjelovao u stvaranju navijačkih tabora.

Mocart među urođenicima

Turbofolk i njegovi “trubaduri etničkog čišćenja” su pokazali da mi, koji smo smatrali da je svijet koji je Šaban predstavljao, svijet koji će biti prevladan, nismo bili u pravu. Razvoj popularne muzike je u devedesetima otvorio dno za još deset podrumskih katova treša, pa Šaban Šaulić spram nekih estradnih pojava današnjice  izgleda kao Mocart zalutao među urođenike.

Osim toga, mladi ljudi u novom tisućljeću žive po temeljnom postmodernom postulatu – sve može. Danas je to koncert Adel, a sutra tulum na kojem svi zborski pjevaju Šabanove pjesme. U tome nema nikakvog proturječja, u tome se više ne sudaraju oprečni životni koncepti  kao u mojoj mladosti.

Šaban Šaulić je bio čovjek izuzetnih glasovnih mogućnosti, a bio je obdaren i apsolutnim sluhom. To se naprosto – čulo. To sam odavno morao i ja priznati, čovjek koji sigurno nije spadao u njegove najvatrenije fanove. Kada bi neki njegov hit zapjevao prosječno obdareni kavanski pjevač morao bi spuštati tonalitet, a ponekad bi se jedva iskobeljao iz ukrasnih “trilera”, koji su kod Šabana zvučali lako i – elegantno.

On je bio vrhunski pjevač – unatoč žanru koji je opsluživao.

Zbogom Šabane

Na kraju, vrijeme je da priznam da Šabanova interpretacija pjesme Žal spade među moje favorite:

Kad me put nanese  
opet u njen grad
znam da neću biti 
kao nekad mlad

Ali evo sad se kunem
bar još jednom dok ne umrem
njene usne poljubiću ja 

Srce moje deli se
na pre i posle nje 
na mlade godine 
i žal što ostade.

Tako je to, Šaban je obišao svet, od Australije do Skandinavije, a bizarni slučaj ga je doveo i na zadnje gostovanje u Njemačku, a potom i na njemački auto-put, gdje će i umrijeti.

Pola stoljeća je Kralj s perikom, pa onda bez nje, bio nezaobilazni zvučni ukras nekih lijepih trenutaka u životima svakoga od nas. Teško je zamisliti svijet naših ljudi, ma gdje da su, od Vranja do Helsinkija, od Bijeljine do Bostona, bez njegovog bistrog glasa.

Utjeha je da youtube ništa ne zaboravlja pa će digitalno konzerviran Šabanov glas u elektronskoj vječnosti ostati dostupan svima.