"Nema tog virusa koji može ubiti duh u čovjeku"

Akademski filmski snimatelj, umjetnički fotograf, redatelj, izdavač, i producent Šime Strikoman ove godine je nizom akcija i performansa u mnogim hrvatskim gradovima trebao obilježiti 20 godina milenijskih fotografija, ali ga je u tome spriječila epidemija korona virusa. Jedinstveni svjetski projekt fotografiranja većeg broja ljudi iz zraka, kasnije nazvanog „Strikomanov milenijski svijet" je nastao na prijelazu iz drugog u treći milenij. Do sada je snimio 721 fotografiju u 222 grada ili mjesta šest država. Ukupno je tako prešao milijun i pol kilometara i fotografirao 400 tisuća ljudi.
 

DW: Trebala je to biti velika proslava u većini milenijskih gradova kako nazivate mjesta koja su u protekla dva desetljeća bili domaćini snimanja. Što Vam je sve pomrsila korona?
 

Strikoman: Planovi su bili ambiciozni. Imali smo ideju prokrstariti Hrvatskom našim kombijem na kome bi bila ispisana sva mjesta u kojima smo do tada radili, obnoviti sjećanja na divna druženja, podijeliti im certifikate Milenijski grad i snimati nove fotografije. Osmislili smo program, jubilarni vizual, majice, suvenire... Čak i Milenijsko vino u suradnji s lokalnim vinarima i Milenijski pivo u craft pivovarama. Najspektakularnije fotografije planirali smo snimiti na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i na onom velikom zagrebačkom rotoru. U Daruvaru smo velikom kriglom trebali obilježiti 180. godina najstarije hrvatske pivovare, a u Jastrebarskom 150 godina vatrogastva. Planirali smo napraviti portret Đure Deželića, utemeljitelja hrvatskog vatrogastva, s kacigom na glavi. On je imao brkove, pa bi za ocrtavanje njegova lika pozvali 300 brkatih vatrogasaca. Da nije korone možda bi još ove godine ostvarili i nešto od našeg krajnjeg cilja - milenijska aplikacija, milenijski centar u kojem bi bilo izloženo sve ovo što radimo, milenijski pjenušac koji bi se pio isključivo nakon snimanja fotografija, milenijska šetnica u Vodicama s imenima gradova...

Lockdown Vam je teško pao, ali niste se predali...

Strikoman: Svaku milenijsku fotografiju posvećujemo nekoj temi, za svaku moramo imati povod. Najednom se ne možemo kretati, otkazuju se događaji i zabranjuju okupljanja čime se ruši temeljna ideja cijelog projekta – druženje ljudi. Pa Šime, nećeš valjda stati majko mila! Imao sam ideja, ali sve je bilo komplicirano, neka psihoza u zraku, strahovi, sivi i tmurni dani. U svemu mi pomaže supruga Edita, da nema nje ne bi bilo ni projekta. Mi od toga kao umjetnici živimo i naš se posao ne može raditi od kuće. Kažem joj: Gotovi smo, sad se ti i ja možemo slikati! I tada mi sine da napravimo milenijsku na kojoj smo samo mi, kojom ćemo ljudima poručiti da ne dopuste da tuga prekrije Hrvatsku. Međutim, opasno je – i za takvu fotografiju moramo tražiti dozvolu. Jesmo muž i žena, ali ne smijemo biti zajedno pa smo napravili razdaljinu od 15 metara i dronom snimili fotografiju s tada najaktualnijim svjetskim apelom: #ostanidoma.
Onda je došao svibanj, vrijeme kad u Vodice počinju dolaziti turisti. Naravno, nije bilo nikoga, a mi smo ih ipak čekali s cvijećem – snimili smo jednog čovjeka s buketom ruža na glavnim trgu.

Okupljali ste i više od tisuću ljudi, a sada samo jednog ili nekoliko. Je li bilo frustrirajuće?

Strikoman: Umjetnik u svakom vremenu mora naći izlaz iz teških situacija i kreativnošću se suprotstaviti mogućnosti da do teških frustracija dođe. Uvijek ima izlaza i nema tog virusa koji može ubiti duh u čovjeku. Nazvao me multimedijalni umjetnik iz Bola na Braču, Ivica Jakšić Čokrić Puko i kaže, napisao je scenarij za film „Bolski turizam u doba korone“. Od kartonske ambalaže iz Düsseldorfa u Njemačkoj, Škofja Loke u Slovenije i Imballaggi di cartone Roma u Italiji izradio tri stotine kartonskih turista koji su okupirali Brač pa su ovoga puta na milenijskoj fotografija umjesto ljudi, kartoni. Onda smo na dan Suza svetog Lovre snimili jednu veliku suzu i njoj stoji covid 19. Kada je došlo do popuštanja mjera nastavili smo sa snimanjima, a ideje smo prilagođavali broju ljudi koji na distanci mogu biti na jednom mjestu. Tako je nastala fotografija na splitskim Prokurativama na kojoj su volonteri Crvenog križa koji su pomagali u epidemiji.

Prva fotografija nastala je 5. studenoga 2000. godine u Vodicama. Jeste li još tada imali ideju putovati iz mjesta u mjesto?
 

Strikoman: Tom sam fotografijom želio ovjekovječiti Vodičane koji su doživjeli prelazak u novo tisućljeće. Odazvalo se 1036 mojih sugrađana što je medijski dosta odjeknulo pa sam dobio brojne pozive za snimanje novih fotografija na drugim mjestima. Odbijao sam, ali me prijatelj Petar Gardijan, marketinški stručnjak i umirovljeni predavač na šibenskom Veleučilištu uvjerio da bi to mogao biti dobar brend. Druga fotografija je bila u Šibeniku gdje su htjeli obilježiti postavljanje spomenika kralju Petru Krešimiru IV. pa mi je na pamet pala ideja da pozovemo Krešimire i Krešimirke. Treća je nastala na poticaj televizijskog novinara Igora Mirkovića koji je za svoju emisiju radio prilog o snimanju milenijske fotografije. Pozvao sam žudije, čuvare Kristova groba, iz Vrlike, Metkovića, Šepurina, Murtera, Tisnoga i Vodica koji u dane Velikog tjedna, u dalmatinskom tradicijskom običaju, uprizoruju događaja oko Isusovog uskrsnuća. I to je definitivno pokrenulo lavinu.

Kako nastaje milenijska fotografija?
 

Strikoman: Naručitelji njome žele obilježiti neku obljetnicu ili događaj. Ideju zajednički razrađujemo ovisno o terenu na kojem snimamo, poruci koju šaljemo, broju sudionika i budžetu za scenariji, scenografiju i kostimografiju. Proces je to sličan stvaranju filma: ideja, sinopsis, scenarij, crtanje, priprema za snimanje, organizacija scene i na kraju snimanje. Ništa to ne bi mogli napraviti sami pa nam pomažu brojni milenijski prijatelji među kojima najveću zahvalu dugujemo vatrogascima koji me ljestvama dižu na visinu između 30 i 40 metara.

Koje fotografije posebno pamtite?
 

Strikoman: Nemam najdražih fotografija jer svaka ima svoju priču i svaka zaslužuje pamćenje. Ali, izdvojih bih onu s najvećim i najmanjim brojem ljudi te onu s 29 koća kojima su ribari ispisali ime svoga mjesta Kali. Brodove smo slagali uz pomoć satelita što nikad nitko na svijetu nije napravio. Najmasovnija fotografija snimljenu je u spomen na stogodišnjicu Hajduka. Ispred stadiona na Poljudu došlo je, potpuno neočekivano, sedam tisuća ljudi koji su oformili grb Hajduka i brojku 100 pa smo dobili sliku dimenzija 60 puta 60 metara. Ona s najmanjem brojem snimljena je u Špeharima, napuštenom selu kod Bosiljeva na kojoj je samo troje ljudi. U zimi 2013. upoznao sam mladi bračni par koji čeka prinovu. Izračunamo da će se dijete roditi u lipnju uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju pa predložim da u njegovu čast snimim milenijsku fotografiju. Odličan motiv, cijela Hrvatska ulazi vatrometom i slavljem, a moji novi prijatelji sinom Mihaelom. Oni žive u trošnoj drvenoj kući staroj 200 godina, bez posla i prihoda, kuhaju na drva. Sa mnom je došla limena glazba iz Vodica i članovi udruge „Daj 5". Skupili smo i donijeli novac i razne poklone, došao je i načelnik općine Bosiljevo i donio ček na 10 tisuća kuna. Vrhunac je bio kad me po objavi fotografije nazvao direktor Hrvatskih šuma iz Ogulina s idejom da čovjeku ponudi posao drvosječe. Na kraju, dobio je stalni posao, općina je asfaltirala put do sela i uvela javnu rasvjetu i sada tamo lijepo i sretno žive.

U ovih dvadeset godina Milenijska fotografija postala je opći pojam. Kad god je u kadru više od deset osoba ljudi se sjete milenijske i zazivaju Vaše ime. Čak i kad rade selfije mobitelom! S druge strane, ima autora koji pokušavaju raditi pod tim imenom, a neki su predviđali i krah projekta nakon pojave dronova. Smeta li Vam to?
 

Strikoman: Više ne. Zapravo je lijep osjećaj da imaš nešto što drugi kopiraju, da je ono što si ti smislio ušlo u govor naroda. Posebno veseli što smo ušli u udžbenik hrvatskog jezika za 7. razred osnovne škole u izdanju Školske knjige. Snimanje takvih fotografija nije posve novo. U vrijeme Prvog svjetskog rata, jedan je fotograf iz Amerike snimao u kampovima puno vojnika u obliku konjske glave. Ali su te fotografije bile drugačije koncipirane, ne vidi se pozadina. I poslije su autori snimali velik broj ljudi na jednom mjestu, ali scene nisu bile režirane onako kako mi to radimo. Na kraju, patentirali smo projekt kao intelektualno vlasništvo, pripremamo izdavanje certifikata sa serijskim brojem originalne i na taj način brendirane fotografije.

U Zagrebu ste po završetku studija imali odličnu karijeru vrhunskog fotoreportera i filmskog snimatelja. Radili ste u izuzetno popularnim časopisima Polet i Start te na igranim i dokumentarnim filmovima. Zašto se u jednom trenutku odlučili vratiti u Vodice?
 

Strikoman: Uvijek sam želio biti poseban, imati nešto po čemu ću se razlikovati. Nisam se želio trpati u područja koja su već bila zauzeta: Stephan Lupino snima gole cure, Ivo Pervan pejzaže, Željko Korolčec čokolade... Oni su sjajni u tim motivima i ja tamo nisam imao što tražiti. Često sam putovao u Dalmaciju raditi turističke filmove i fotografije pa smo Edita i ja odlučili živjeti tamo gdje smo rođeni i gdje pripadamo. Imamo tri naša jedinstvena projekta u kojima se u potpunosti možemo iskazati kao autori i nikada nismo požalili zbog te odluke. Bili smo prethodnici današnjeg života: obzirom na tehnologiju i mobilnost došli smo do toga da nije bitno gdje spavaš i da je nekome bolje živjeti i raditi na Lastovu nego u Americi.