Široki spektar političkih stranaka

Od Konrada Adenauera preko Helmuta Kohla do Angele Merkel: Kršćansko demokratska unija (CDU), u savezu sa svojom čisto bavarskom sestrinskom strankom Kršćansko socijalnom unijom (CSU), u poslijeratnom je razdoblju najduže imala svog saveznog kancelara. Nakon Drugoga svjetskog rata svoje su pristaše kršćanski demokrati prvenstveno pronalazili među biračima stranaka centra kršćanskoga obilježja. Njihova je boja crna – što ni u kojem slučaju ne treba shvatiti kao odraz pesimizma. Obje stranke u svom nazivu imaju „kršćansko“ i u stranačkome spektru svrstavaju se kao „konzervativne“.

Crno i konzervativno

Tradicionalno se zauzimaju za kršćanske ideale. Ali, kao pučke stranke traže i što je moguće širi konsenzus u narodu. Za svog koalicijskog partnera do sada su stranke Unije preferirale Liberalno demokratsku stranku (FDP). Ali u nuždi ulaze i u takozvane „velike koalicije“ sa Socijaldemokratskom strankom Njemačke (SPD). Na saveznoj se razini to prvi puta dogodilo krajem šezdesetih prošloga stoljeća i ponovno sada od 2005. godine.

Crveno i socijaldemokratsko

U međuvremenu SDP svako malo vodi glavnu riječ na državnoj razini. Imena koja stoje iza socijaldemokratskih kancelara su Willy Brandt, Helmut Schmidt ili posljednji Gerhard Schröder. Crveno u njihovom označavanju ukazuje na korijene u radničkom pokretu iz druge polovice 19. stoljeća. SPD je pod tim imenom postojao još u vrijeme Weimarske Republike, ali su ga, poput svih ostalih stranaka, nacionalsocijalisti zabranili. Mnogi njegovi članovi završili su u koncentracijskim logorima. Nakon rata stranka je bila opterećena ideološkim svađama. U svom „Godesberškom programu“ SPD se 1959. sadržajno i ideološki od socijalističke radničke stranke transformirao u socijaldemokratsku narodnu stranku, čime je za biranje bila prihvatljiva većem broju građana. Danas je SPD druga po veličini pučka stranka, koja se zalaže za socijalne ideje i radnička prava.

Zeleno – više nego samo ekološko

Do sredine osamdesetih socijaldemokrati su u potrazi za koalicijskim partnerima imali samo izbor između FDP-a i – kao što je to bio slučaj u šezdesetima – velike koalicije sa strankama Unije. Tijekom osamdesetih na političku je pozornicu stupio novi koalicijski partner: Zeleni. Oni svoje korijenje imaju u mirovnom pokretu sedamdesetih, ali i feminističkom pokretu te građanskim inicijativama. Oni se stoga zauzimaju kako za zaštitu okoliša tako i za ravnopravnost spolova. Malo-pomalo pojavili su se prvi oprezni savezi sa Zelenima na lokalnoj razini i u saveznim pokrajinama, sve dok se crveno-zelena koalicija pod tadašnjim saveznim kancelarom Gerhardom Schröderom nije uspjela sastaviti i na saveznoj razini. Uz to sada se prakticira i crno-zeleni savez, bar kod lokalnih i pokrajinskih vlasti.

Zeleno nadjačalo žuto

Liberalna demokratska stranka (FDP), koja se u spektru boja tradicionalno pojavljuje kao žuta, izgubila je svoju poziciju jedinog jezičca na vagi između stranaka Unije i socijaldemokrata. Do devedesetih godina 20. stoljeća bili su mlađi partneri gotovo svake savezne vlade – a od tada više nisu. Sebe vide kao sljedbenike tradicije liberalizma u Njemačkoj i odbijaju svaku pretjeranu državnu regulativu. Često zastupaju interese manjih i srednjih poduzeća, a rado se označavaju kao „stranka onih s boljim zaradama“.

Crveno-crveno – za mnoge članove SPD-a i dalje crvena marama

U Berlinu već nekoliko godina postoji crveno-crvena koalicija koju čine SPD i Stranka ljevice. Jer u međuvremenu Stranka ljevice sve više jača i privlači prvenstveno birače SPD-a. Među socijaldemokratima pak postoje snažne unutarstranačke rasprave o tome kako bi se SPD trebao postaviti prema Ljevici. No, etablirane stranke u većini slučajeva imaju problem s Ljevicom. Razlozi tomu su u povijesti te stranke: njezini korijeni na istoku zemlje nalaze se u bivšoj DDR-ovskoj Jedinstvenoj socijalističkoj stranci Njemačke (SED), čiji su članovi tek nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke osnovali PDS, Stranku demokratskog socijalizma. Toj se stranci i danas još predbacuje kadrovska i ideološka bliskost nekadašnjem Stasijevom režimu. Zapadni krak njezina korijena svodi se na nedavno odvajanje frakcije iz SPD-a: WASG-a, Izborne alternative socijalne pravednosti. PDS i WASG u međuvremenu su se ujedinili u Stranku ljevice, koja javno kritizira socijalne nedostatke i sebe shvaća kao predstavnika „malih ljudi“. Ljevica pokušava osvojiti bodove i radikalnim pacifizmom.

Desni ekstremisti u njemačkom stranačkom krajobrazu

Uspjesi desnih ekstremista stalno su izazivali senzaciju. Uglavnom se govori o NPD-u, Nacionaldemokratskoj stranci Njemačke, koja je još u šezdesetim godinama prošloga stoljeća u nekoliko pokrajinskih parlamenata uspijevala prijeći izborni prag od 5 posto. Trenutačno njezini članovi sjede u saskom Landtagu i često skrbe za skandale. Postupak za zabranu te stranke prekinut je zbog proceduralnih grešaka, ali se o zabrani NPD-a trenutno još uvijek razmišlja.