On izgleda dobro, telegeniöan je, djeluje dinamično, ostavlja dobar dojam na europskoj sceni i na francuskog predsjednika može računati kao na svog prijatelja. Ipak, socijalistički premijer Pedro Sanchez (naslovna fotografija) je zakazao u Španjolskoj. Lijep nastup na međunarodnoj sceni nije dovoljan - i kod kuće se mora biti sposoban za pregovore i pravljenje kompromisa.
Baš to Pedro Sanchez nije uspio ostvariti od izbora u travnju. Koalicijske pregovore s njemu mrskim ljevičarskim populističkim Podemosom, on je vodio bezvoljno. Željeni partner za Sancheza je bila liberalna stranka Ciudadanos. No ona je socijalistima hladno okrenula leđa, a i oko nje se Sanchez potom tek polovično trudio, kako bi pokušao uvjeriti čelnika te stranke Alberta Riveru.
No nije zakazao samo Sanchez - ni ostali čelnici stranaka nisu se dokazali. Svi su ostali ukopani na svojim pozicijama. Opći cilj - izgraditi stabilnu vladu za državu kojoj je potrebno uvjerljivo vodstvo na putu iz upravo okončane financijske krize - ponovo je izostao. Umjesto umijeća vođenja države na sceni su bili samo mačizam, taština, intrige i verbalni udarci.
Nesposobna politička klasa
Opet je na biračima da poprave ono što politička klasa u Španjolskoj nije znala dovesti u red: nacionalni izbori se održavaju 10. studenog, četvrti put u tijeku četiri godine. No da će se rezultat - pat pozicija između dvije stranke ljevice i tri desne stranke s različitim regionalnim strankama koje bi mogle prevagnuti - temeljno promijeniti, nije za očekivati.
Umjesto što uvijek iznova biraju zastupnike, španjolske stranke bi trebale razmisliti imaju li prave ljude (a to su samo muškarci!) na vrhu. Svi šefovi pet najvećih stranaka doimaju se jako pametnima, ali su politički još uvijek zaglavljeni u jednoj vrsti kasnopubertetske faze prkosa, te nisu u stanju surađivati jedni s drugima.
Birači su to još odavno prepoznali. Prema istraživanjima javnog mišljenja, 82 posto ispitanih građana smatra da su članovi političke klase samozaljubljeni egomani koji ne razmišljaju o građanima.Povjerenje u demokraciju je nepovratno poljuljano. Politički sfera Španjolske, zbog fragmentiranja stranačkog krajolika, postaje sve nepreglednija. Političari bi na to morali reagirati voljom za kompromisom.
Politika kao mudrost kompromisa
Činjenica je međutim da se to ne odnosi samo na Španjolsku, već i na neke druge europske demokracije: u Belgiji ne uspijeva formiranje koalicije već duže od 100 dana. I u Njemačkoj je trajalo gotovo pola godine, sve dok, nakon izbora 2017., nije usvojeno rješenje iz nužde, te je oformljena treća velika koalicija između demokršćana i socijaldemokrata. U Italiji se otprilike tjedan dana činilo da će zemlja imati stabilnu koaliciju lijevo od centra. No, odlaskom nekih pobunjenih socijaldemokrata, na čelu s narcisom Matteom Renzijem, i ova vlada je sada dovedena u opasnost.
U Španjolskoj među analitičarima uglavnom postoji sloga oko toga da je zemlji potrebna stabilna vladajuća većina kako bi prevladala tri glavna izazova: 1) posljedice Brexita za španjolsku ekonomiju i turističku industriju; 2.) recesiju koja se nadvija nad Europom i njene posljedice za španjolsku ekonomiju, kojoj trenutno dobro ide; 3.) spor između Katalonije i središnje vlade u Madridu, koji bi se mogao ponovo razbuktati na jesen, ukoliko se donesu presude protiv vodećih političkih predvodnika katalonske nezavisnosti.
Nove izbore 10. studenog bi politička klasa u Španjolskoj trebala smatrati zadnjom šansom za spas političkog kredibiliteta. Nakon toga mora biti sastavljena koalicijska vlada. A za to nikome ne trebaju tašte političke primadone, već stranački šefovi koji su u stanju upustiti se u dijalog i sklopiti razumne kompromise.