Što bi bilo da je bilo ili - Bukurešt u konjunktivu

Jedan grad gubi svoje lice. Da bi postao moderan, socijalistički. Bukurešt je to doživio. Ožiljci su vidljivi i danas. Rumunjski pisac sa švicarskom putovnicom Catalin Dorian Florescu podsjeća što se ovom gradu dogodilo.

Kada se čovjek bavi Bukureštom, kao što to ja činim već neko vrijeme, neizostavno se postavlja pitanje: što bi bilo da je bilo… Da recimo, crvena diktatura 1950-ih godina u ovom gradu nije sagradila gomile jeftinih vojarni za stanovanje, monumentalnih u svojoj ružnoći. Bile su to tada radničke četvrti za skok u industrijsku budućnost. I za modernog, socijalističkog čovjeka kojemu su otete njegova individualnost i tradicija.

Politika | 03.06.2018

Za sinove i kćeri seljaka koji su se uselili u estetsko jednoličje, stanovi s kanalizacijom i strujom su čak predstavljali poboljšanje životnih uvjeta. Ali i mnogi gradski stanovnici čije su kuće srušene bili su prisiljeni živjeti u njima. Za njih je to bilo traumatično. Oko centra gada su izgrađene zaobilaznice, tamo gdje su nekada bile kuće, radnje i vrtovi malih trgovaca i zanatlija. Tako je urbani prostor groteskno izobličen i danas su ogromne zgrade nanizane jedna na drugu poput zidova kanala kroz koji je usmjeren promet.

Progon bivola

Catalin Dorian Florescu

Catalin Dorian Florescu

Mnoge nove četvrti nisu sagrađene samo na livadama, već i na mjestima gde su bile seoska imanja ili sela; tako je Titan, jedna od najvećih četvrti, smještena na područje na kojemu su bila dva sela: u Dudestiju su živjeli većinom pravoslavni seljaci a u Ciopleji – bugarski katolici. Oni su ovamo pobjegli  od Turaka i bili su poznati po svom povrću i bivolima i svakoga jutra su dolazili u grad prodavati sir i povrće.

O njihovom nekadašnjem postojanju ovdje svjedoči samo još njihovo groblje. Groblje u zadnjem dvorištu. Seosko groblje bez sela. No, barem su mrtvi pošteđeni selidbi. No, s jednog drugog mjesta su se i oni morali iseliti. Godine 1986., stari, seoski dio gradske četvrti Crangasi je uništen po naredbi Ceausescua: 400 kuća, dvije škole, jedna crkva i jedno groblje. Pozvane su obitelji umrlih, svi grobovi su otvoreni istovremeno, ekshumirano je 11.000 leševa, počelo je kolosalno skrnavljenje grobova.

Kako je to groblje do tada praktički bilo "u pogonu", smrad truleži je bio nepodnošljiv. Svaka obitelj je dobila jedan kovčeg, mrtvi su kamionima premješteni na periferiju i tamo na jednoj ledini drugi put pokopani. Tek kasnije je zemljište ograđeno, zasađene su aleje s cvijećem i druge biljke. Rođeno je groblje bez sela, za mrtve u egzilu.

Mrtvi se nisu mogli buniti

Staro groblje je potopljeno i čitav taj kraj je pretvoren u ogromno jezero čije su obale zapuštene. Na njegovom dnu su temelji jednog starog sela. Mrtvi se nisu bunili, a nisu ni živi, u kojima su se odavno udomaćili letargija, fatalizam i strah.

Moglo bi se reći da svaki grad mora rasti i da taj razvoj zahtijeva i žrtve. Ima puno primjera ishitrene, štetne, loše urbane politike, kako na Istoku tako i na Zapadu. I ne zaboravljam ni da Bukurešt ima svoj šarm i predivne skrivene četvrti.

Iza komunističkih stambenih kompleksa postoji jedan neslućeni seoski život. Tamo se može disati, nema previše uzbuđenja, svuda su vile i male kuće. Mačke tumaraju naokolo. Ima mjesta s kojih se ne vidi niti jedna stambena zgrada pa čovjek pomisli da je u nekom drugom gradu. Ali, mnoge takve idilične ulice na kraju završavaju direktno iza stambenih blokova.

Bukurešt je i pravi muzej na otvorenom kada je riječ o arhitekturi s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Tu su neoklasicistička, neorumunjska, secesijska, kubistička zdanja, Art deco- i Belle epoque-zdanja... Utoliko više se čovjek može pitati što bi bilo da ludilo bračnog para Ceausescu - dvoje neobrazovanih u krznenoj bundi - nije zahvatilo i centar Bukurešta. To je doista jedan ranjeni, traumatizirani grad u čijem je srcu razderano stoljetno urbano tkivo, a stara slika grada potpuno uništena i promijenjena.

Rumänien Bukarest - Altstadt

Ostaci arhitektonskog blaga Bukurešta

Da bi bila sagrađena druga po veličini zgrada na svijetu, Kuća naroda, koja usamljeno stoji na jednoj padini, i nova stambena četvrt za komunističku nomenklaturu morale su biti izbrisane dvije gradske četvrti – Uranus i Mihai voda. Njihovi stanovnici su dobili naredbu da isele i morali su napustiti kuće koje su generacijama bile u posjedu njihovih obitelji. Došli su buldožeri i sve sravnili sa zemljom.

Tamo gdje sam nekada stanovao

Danas tamo gdje su samo livade, batrljci ulica ili ruševine, u jednom imaginarnom fantomskom prostoru neki stanovnici Bukurešta prepoznaju svoju nekadašnju ulicu, kuću svojih roditelja, vrt u kojemu su se igrali kao djeca. Pružaju ruke i pokazuju nekud, uz riječi: "Tamo sam proveo svoje djetinjstvo."

Takvi rezovi postoje u biografijama mnogih građana rumunjske prijestolnice. Ali, nasilje se i nakon sloma komunizma nastavilo - što zbog ravnodušnosti, što zbog nekompetentnosti, korupcije, nerasvijetljenih imovinskih odnosa ili špekulacija.

Političari su ostavili ovaj grad na cjedilu, baš kao što su već često i svoj narod ostavljali na cjedilu, zaokupljeni lažima i bogaćenjem. Mnogi dijelovi Bukurešta su zapušteni i propali. Čitave četvrti deluju kao favele, dijelovi ulica su u ruševinama, kuće koje bi negdje drugdje bile zaštićeni spomenici, definitivno su izgubljene ili samo što nisu propale. Gradi se divlje, jeftino i ružno. Ne može se reći je li Bukurešt lijep ili ružan. Kao i u vrijeme totalitarizma, taj grad i danas na mnogim mjestima izgleda kao fantom. Fantomski bolovi su sve jači. Na žalost, nisam siguran da se taj proces može zaustaviti. Zato ostaje pitanje: što bi bilo da je bilo…

Povezani sadržaji