Što na umu, to na drumu

Karta Berlina i okolice, što sam je kupio kada je postalo jasno da će me novi profesionalni izazov iz Porajnja odvesti u glavni grad Njemačke, je izrađena u mjerilu 1:25.000. To je dobro, jer se na njoj jasno razabiru i sporedne ulice, adrese koje bi inače bilo teško, možda čak i nemoguće pronaći. Ona je od prvog dana jedno od mojih najvažnijih pomagala, vjerna pratilja na radnim zadacima i u privatnim šetnjama. Razastrta u cijelosti, zauzima površinu omanje garsonjere. To nije dobro, jer se njome relativno teško rukuje. Više mi se puta dogodilo da nisam bio siguran idem li u dobrom pravcu. Tada bih zavirio u kartu. No, vjerujte mi, u polutami ulice, k tome još i na vjetru izaći na kraj s tim golemim komadom papira je poprilično mukotrpna avantura.

Mora da su takva i slična očajnička nastojanja zemljopisne orijentacije, taj nedragovoljni turističko-došljački outing tako žalostan prizor da kod lokalnog stanovništva – u što sam se nerijetko i osobno mogao uvjeriri – pobuđuje samilost i potrebu da pomogne čovjeku u naoko beznadežnoj situaciji. Činjenica je da nikada nisam bio ostavljen na cjedilu. Uvijek bi mi netko, bez da mu se prethodno obratim, prišao i pitao: "Mladiću, koju ulicu tražite?" Ili: "Dozvolite da Vam pokažem put?" Koja sreća, jer ako biste ciljano tražili pomoć, vjerojatno ne biste našli nikoga tko je ovdje rođen, odrastao ili barem tu već dulje stanuje. To je, kako su mi kasnije objasnili kolege iz dopisništva, jedno od finijih obilježja katkad čudne prirode i osebujnog karaktera tipičnih Berlinčana.

"A što Vi tražite ovdje?"

Berlinski starosjedilac, kako se također već ispostavilo, neće pridošlici ili posjetitelju samo sa zadovoljstvom pokazati gdje se trenutno nalazi, nego će mu podjednako rado dati do znanja i gdje se trenutno ne nalazi. Skloni li se, na primjer, turist pred kišnim pljuskom u nadkriveni ulaz kafića ili restorana, vlasnik ili konobar će ga ljubazno upozoriti kako "ovo nije čekaonica". Odazove li se mušterija u trgovini, recimo kod mesara ili pekara, na poziv i posegne za svojim mobitelom, prodavač odnosno prodavačica će joj nedvojbeno i bez oklijevanja ukazati kako "ovo nije telefonska govornica". Istini za volju, u ovakvim će prilikama ista sudbina snaći svakoga, a ne samo gradske pridošlice.

Općenito se Berlinčane smatra vrlo izravnima u obraćanju: što na umu, to na drumu, bez mnogo okolišanja i bez obzira je li adresat stranac ili domaći. Jednom prigodom sam se zatekao ne baš na rubu grada, ali za moje pojmove svejedno Bogu iza leđa. Po izlasku iz metroa mi se nije dalo otvarati kartu i tražiti put do ustanove u kojoj sam bio dogovorio razgovor pa sam se za pomoć obratio prolazniku za kojega se ispravno prosudio da je starosjedilac. Čovjeku je, naravno, odmah bilo jasno da sam stranac. No, umjesto da me uputi prema odredištu, zabezeknuto me upita: "A što Vi tražite ovdje?" Navodno ima (zapadnih) Berlinčana koji pod dojmom dugogodišnjeg života u enklavi ne shvaćaju da bi njihov grad po ičemu mogao biti privlačan ili poželjan cilj.