Što povratak talibana znači za Pakistan?
27. kolovoza 2021
Tijekom posljednjeg tjedna stvari su se događale kao na tekućoj vrpci. Talibani su preuzimali kontrolu nad afganistanskim pokrajinama i na koncu su doslovno bez otpora zauzeli i Kabul – na iznenađenje brojnih aktera. Afganistanske sigurnosne snage su se praktički raspale. Taj debakl afganistanske vojske, koju su zapadne zemlje u proteklih 20 godina formirale i opremile uz investiranje nekoliko milijardi dolara, šokirao je sve promatrače – a najviše same Afganistance. Predsjednik Ašraf Gani pobjegao je iz zemlje, te tako omogućio radikalima preuzimanje vlasti.
Iako se u ovom trenutku još uvijek ne može sagledati posljedice tog razvoja za regiju, već sad je jasno da osim talibana u ovom kofliktu postoji još jedan pobjednik – a to je Pakistan. Barem sudeći po trenutačnoj situaciji, jer za sada je teško uopće i procijeniti kako će se preuzimanje vlasti od strane talibana odraziti na pakistansko društvo. I baš to je i problem.
Već nekoliko proteklih mjeseci članovi afganistanske vlade predbacuju Pakistanu da aktivno podržava talibane u njihovom osvajačkom pohodu. Na jednoj regionalnoj konferenciji u Uzbekistanu dogodilo se i prilično neuobičajeno javno verbalno prepucavanje između afganistanskog predsjednika Ganija i pakistanskog premijera Imrana Khana. Khan je vidno ljutito reagirao na Ganijev prigovor da Pakistan krijumčari tisuće talibanskih boraca u Afganistan. Khan je tvrdio da njegova zemlja nema nikakve veze s razvojem događaja u Afganistanu i da je Pakistan zainteresiran za mirno rješenje konflikta. Na koncu konca građanski rat u susjednoj zemlji, te novi val afganistanskih izbjeglica mogao bi destabilizirati i Pakistan, tvrdio je tada premijer Khan.
Njegova procjena je dijelom točna, sigurno je da Pakistan nije „ubacio“ tisuće talibana u Afganistan, ali se ne može poreći činjenica da pakistanski establišment njeguje tijesne veze s talibanima, doduše njihov utjecaj na radikale opada. Ulaskom talibana u Kabul, nakon dvadeset godina na vlasti je u toj zemlji ponovno „propakistanski" režim. Za razliku od ranijih vremena, ovaj put osim Pakistana i drugi akteri iz regije aktivno sudjeluju u kreiranju post-američkog Afganistana.
Talibani i susjedne zemlje
Najkasnije nakon što je SAD pokrenuo pregovore s talibanima i najavio povlačenje svojih trupa, i najvećim je skepticima postalo jasno da su talibani itekako relevantan faktor u Afganistanu – te da se konflikt ne može riješiti vojnim putem. A kako bi se spriječilo da se taj sukob „prelije“ i u susjedne zemlje, određena doza stabilnosti Afganistana je i u interesu svih susjednih država. Osim Pakistana, zbog toga i Iran, Kina i Rusija pokušavaju ispuniti novonastali vakuum moći. Predstavnici talibana posljednjih su mjeseci vodili bilateralne pregovore s tim zemljama, i očito je da su uspjeli postići stanoviti dogovor po pitanju priznanja njihovog režima.
Kina primjerice želi integrirati susjedni Afganistan kao važnu tranzitnu zemlju za svoju inicijativu „Belt and Road" (takozvani „novi Put svile"). Uz stabilnu vladu u Kabulu, pa taman da su na vlasti i radikalni talibani, Kinezima bi bilo lakše realizirati taj infrastrukturni projekt. Kina osim toga od talibana traži jamstvo da neće dozvoliti da se na afganistanskom tlu etabliraju ujgurski borci iz pokreta otpora u kineskom autonomnom području Xinjiang, koji graniči s Afganistanom.
Strah od destabilizacije
Za Rusiju su sigurnosna situacija u središnjoj Aziji i suzbijanje lokalnih terorističkih skupina od ključnog značaja. Moskva strahuje od destabilizacije republika u središnjoj Aziji i zato vodi izravne pregovore s talibanima – iako ih je Moskva službeno označila kao teroriste. Slično je i s Iranom, koji se bori protiv sunitskih terorističkih organizacija na istoku zemlje, te želi spriječiti jačanje IS-a u Afganistanu. Iran se osim toga smatra zaštitnikom afganistanskih šijita, te se stoga Teheran trudi osigurati sigurnost šijitskoj zajednici u susjednoj zemlji.
Pakistan ima istovremeno nekoliko geopolitičkih interesa: Islamabad želi da talibani pod kontrolom drže svoju pakistansku podružnicu TTP (Tehrik-i-Talibani Pakistana), odnosno da spriječe TTP da s afganistanskog tla izvodi napade u Pakistanu. Pakistanska vojska je tek nakon nekoliko vojnih operacija (i s velikim gubicima) uspjela protjerati TTP iz pograničnih područja u susjednu zemlju. Povratak TTP-a bi fatalno ugrozio sigurnosnu situaciju u Pakistanu.
„Priključak“ na svjetsku trgovinu
I separatisti iz pakistanske pokrajine Belučistan su pronašli sigurno utočište u Afganistanu, iz te zemlje oni djeluju relativno slobodno. Napadi belučistanskih dobrovoljaca su najveća prijetnja za Ekonomski koridor Kina-Pakistan (CPEC), ambiciozni projekt kojim Islamabad i Peking žele poboljšati bilateralnu suradnju na području prometne i energetske infrastrukture, između ostaloga i uz pomoć tranzitnih ruta preko Afganistana. Preko luka Gwadar i Karači tako bi oni imali izravan pristup krvotoku svjetske trgovine. I svi ti planovi bi se pod vladavinom talibana mogli lakše realizirati.
Za Pakistan je ipak najvažnije da je nakon preuzimanja vlasti u Afganistanu od strane talibana u toj zemlji znatno smanjen utjecaj Indije. A Indija je proteklih godina preko investicija i raznih projekata osjetno povećala svoj utjecaj u Afganistanu – što je izazvalo negodovanje Islamabada. U pakistanskoj sigurnosnoj doktrini osiguravanje zapadne granice je ključni element. Neprijatelj na zapadu bi praktički značio da je Pakistan u okruženju. Sprječavanje te situacije stoga ima prioritet u Islamabadu.
Strah od radikalizacije
Talibanima bi također dobro došla podrška Pakistana, a mnogi njihovi lideri su nakon 2001. utočište našli upravo u susjednoj zemlji. Talibanski borci koji su tada pobjegli iz Afganistana skloništa su pronašli u pakistanskim gradovima Quetta ili Karači. Između pakistanskog establišmenta i vodstva talibana oduvijek je postojao tijesan kontakt, Pakistan je tako i mogao izvršiti pritisak na talibane da sjednu za pregovarački stol s Amerikancima. Utjecaj Islamabada na tu skupinu je doduše opao, ali i dalje dvije strane profitiraju jedna od druge.
U Pakistanu međutim postoji i još jedno drugačije viđenje tog odnosa: nakon preuzimanja vlasti talibana u Afganistanu, mnogi se i u Pakistanu boje radikalizacije njihovog društva. Religiozne stranke i elementi pakistanskog establišmenta otvoreno simpatiziraju s talibanima. Svi oni pobjedu tog pokreta tumače kao potvrdu svoje politike. Tako je primjerice Fazal ur-Rahman, lider islamističke stranke Jamiat Ulema-e-Islam (JUI), čestitao vođi talibana Hibatullahu Ahundsadau na pobjedi.
Nova spirala nasilja?
Ideološki se talibane i JUI može ubrojiti u puritansku školu islama Deobandi. Taj pokret sada ekspandira i nada se da će steći još više utjecaja – pogotovo u konkurenciji s ortodoksno-sunitskim pokretom Barelwi. Može se očekivati da će ubuduće rasti napetosti između ta dva sunitska pokreta. Religiozne manjine i liberalne snage se ionako boje porasta stope represija ako radikalne snage uspiju osvojiti još više utjecaja u društvu.
Pakistan bi u tom slučaju mogla pogoditi nova spirala nasilja, kao što je to bilo i početkom ovog tisućljeća. Već se vide i prve naznake tog razvoja: TTP, ogranak talibana u Pakistanu, koji je, kako se mislilo, bio dobrim dijelom razbijen, početkom 2021. je ponovno izveo nekoliko spektakularnih napada. U travnju je ta skupina izvela napad na iznimno dobro osigurani hotel Serena u Quetti, cilj napada je bio kineski veleposlanik. Kontroliraju li talibani doista TTP? To je više nego upitno, obzirom na dosta „labavu" organizacijsku strukturu te grupacije.
Još uvijek je prerano za pouzdanije prognoze mogućih učinaka. Idući će mjeseci zato biti napeti. No već sad je jasno da se radikalizam vratio u regiju koja ionako muku muči s nestabilnošću.
Mohammad Luqman je studirao islamske znanosti na Centru za bliskoistočne i srednjoistočne studije Sveučilišta u Marburgu, s posebnim fokusom na područje islama na jugu Azije. Trenutno piše doktorski rad na Sveučilištu u Frankfurtu, na temu odnosa religije i nacionalizma u Pakistanu.
© Qantara.de 2021