Štrajk u "Daimler-Chrysleru" zbog sve većeg straha za radna mjesta

Jutros je počeo štrajk desetaka tisuća radnika u poduzeću koje kao možda niti jedno drugo simbolizira Njemačku kao zemlju industrije, kvalitete i blagostanja: u pogonima Daimler-Chryslera ili ako hoćete - jer nitko tu ne govori o nekakvim Jeepovima - u "Mercedesu". Uprava je zapravo stavila nož pod grlo radnicima u pogonima u pokrajni Baden-Würtenberg, dakle u sjedištu u Stuttgartu a riječ je o proizvodnji nove serije "srednjih" Mercedesa poznatih kao "C - klasa". Uprava treba odlučiti gdje da pokrene proizvodnju, u Sindelfingenu kao i do sada ili negdje drugdje - na primjer u Južnoj Africi ali zanimljivo je da je "švabama" ozbiljna konkurencija i pogon u Bremenu, na sjeveru Njemačke.

Jer "Mercedes" je dugo vremena - preko trideset godina - svojim zaposlenicima činio mnogo kako da im ugodi i motivira za rad. Neke odredbe izgledaju upravo fantastično: dodatak za "kasni rad" a kasni rad tamo počinje - točno u podne. Onda opet dodatak od 30% za "noćnu smjenu" a noć tamo pada prilično rano: u sedam sati. Pa onda dodatak za rad praznicima - nadnica i pol - a i praznika u toj pokrajni ima mnogo, više nego u Bremenu. Jer u toj maloj državi-pokrajni na sjeveru već se godinama bore za opstanak: od brodogradnje nije ostalo gotovo ništa, luka u samom Bremenu je prazna jer veliki brodovi se moraju provlačiti preko rijeke Weser tako da je i od ostale industrije malo ostalo. No štrajka se danas i u pogonu u Bremenu - jer nakon što je nedavno Siemens izvojevao produženje na 40 radnih sati tjedno bez povećanja plaća, mnogi radnici u ovoj zemlji se boje da će raditi više, zarađivati isto ako ne i manje - a još se uvijek bojati da neka anonimna uprava neće odjednom zatvoriti pogon i preseliti proizvodnju u Kinu, Vijetnam ili tko zna gdje. Konkretno, nema tome dugo da se direktor uprave Daimler-Chryslera Jürgen Schremp hvalio: "Kao što znate, grupa Crysler je morala u drugom kvartalu 2003. pretrpjeti ozbiljne gubitke zbog ustupaka koje je morao davati kupcima. Putem još intenzivnijeg smanjivanja troškova i uspješnih produkata, u trećem i četvrtom kvartalu smo opet imali upadljivo pozitivne rezultate."

"Još intenzivnije smanjivanje troškova" i u drugoj rečenici "upadljivo pozitivne rezultate" - sve to, kako kaže jedan današnji prosvjednik, ga "tjera na povraćanje": "Od dobiti napraviti još više dobiti i sve to plaćamo mi sa našim kostima. To ne može biti tako. Uprava ima lagan posao - uvijek štedi kod drugih. Trebali bi možda početi sa sobom."

Načelno - čak se i o tome govorilo: uprava je spremna zamrznuti svoje plaće na godinu dana ali ta je ponuda čak i inače desno nastrojeni tabloid "Bild" natjerala da napiše - možda bi Njemačka trebala prestati prebacivati proizvodnju u inozemstvo nego uprave: konačno manager u Ukrajni je deset puta jeftiniji.

Iako je u ovako usijanoj atmosferi straha za vlastita radna mjesta - jer samo Sindelfingen hrani 6000 radnika - teško zadržati hladnu glavu, mora se reći i kako upravama koncerna nije uvijek lako - iako dakako se njihove plaće, dividende, povlaštene kupnje dionica i premije koje se mjere barem u stotinama tisuća eura ne mogu svrstati u istu klasu sa radnikom na traci: ali i uprava je stisnuta vrijednostima dionica a one pak opet histerično padaju kada se spomene pad prodaje ili perverzno rastu kada uprava najavi otpuštanje tisuća radnika. A tko su vlasnici tih dionica? I to je teško pitanje jer daleko su vremena kada je Karl Marx psovao kapitaliste sa cilindrima i u krznenim kaputima: dionice su danas mahom u rukama tisuće anonimnih ulagača koji često tek putem interneta kupuju i prodaju ili pak u rukama investicijskih fondova - ili pak mirovinskih fondova koji stvaraju mirovine onim istim radnicima koje se šalje na ulicu.

Daimler-Chrsysler - koji je inače izuzetno nezadovoljan što ga se na taj način povlači po tisku - ukazuje na jednostavnu činjenicu: razlika da li će se Mercedes C proizvoditi u Baden-Würtenbergu ili u Bremenu u eurima i centima po jednom jedinom automobilu svodi se na ne tako beznačajnih 500 eura. Dakako da od radnika traže da se odreknu privilegija - posebno ih bode u oči što radnici u Sindelfingenu imaju povrh svega još i pet minuta takozvane "piš-pauze" svaki sat. Jer Njemačka je doista žalosno nisko po broju radnih sati u godini - samo 1362, teoretski čak i u Italiji je to 200 sati više a rekorder čak nisu Sjedinjene Američke Države - 1777 sati niti Japan - 1828 sati. Jer danas se radi čak više i u Mexicu - 1908 sati, na drugom mjestu je Poljska - 1984 sati a nacija koja ne zna za odmor je Južna Koreja: tamo prosječan radnik radi 2390 sati na godinu. No oprez prije nego što počnemo sa optužbama kako Nijemci onda moraju potegnuti ako se žele vratiti na čelo: jer ni svi ekonomisti nisu baš posve jednoglasni da li doista - kako je netko izračunao - samo jedan jedini dan godišnjeg manje u Njemačkoj bi značio porast BNP-a za 0,1%. Jer ako se radi više pa čak i ako se zarađuje isto, manje se ima vremena za trošenje. Dividende će možda rasti - ali tko zna gdje će one otići, dioničaru u Saudijskoj Arabiji ili nekoj banci. Ali da li će rasti sama potrošnja u Njemačkoj - o tom svatko može imati svoje mišljenje ali ako se pogleda Japan ili Koreja - vjerojatnije je da neće, to jest barem neće koliko bi na papiru trebala. A kada smo čak i kod "piš-pauze", pitajte što o tome misli netko tko je osobno radio na pokretnoj traci. No trend ukidanja privilegija radnicima će se bez sumnje nastaviti: nakon Daimler-Chryslera sada je i Opel najavio kako se mora "ozbiljno" razgovarati sa - uprave radnike ipak radije zovu - "posloprimcima".