Život bez državljanstva
1. rujna 2011
Obitelj Ise Abdula Faradža već generacijama živi u Kiberi, naselju na rubu Nairobija. Isin djed je još prije više od 100 godina u današnjem Sudanu pristupio kolonijalnoj britanskoj vojsci koja ga je nakon toga stacionirala u današnjoj Keniji. Isa pripada narodu Nubijaca i, kao i mnogi drugi pripadnici ovog naroda, u Keniji živi bez državljanstva. Nakon proglašenja neovisnosti 1963. Kenija je naime svim potomcima nubijskih vojnika uskratila pravo na upis u knjigu državljana. Život bez osobnih dokumenata je nešto najgore što se čovjeku može desiti, smatra Isa.
Bez papira ne postojiš
„U Keniji, ako ne posjeduješ osobne isprave zapravo ni ne postojiš. Teoretski ni kuću ne smiješ napustiti jer postoji opasnost da te netko zaustavi i pita za osobnu iskaznicu. Ovdje je to zločin. No ako ne smiješ napustiti kuću, od čega ćeš živjeti? Kako ćeš pronaći posao? Ne smiješ ni račun u banci otvoriti. Nemaš pravo posjedovanja, jednom riječju, ne postojiš.“
Kenija pored Tajlanda, Nepala, Sirije ali i Letonije spada među države s velikim udjelom građana bez državljanstva u ukupnom broju stanovnika. Visoki ured Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) broj apatrida ili apolita kako se osobe bez državljanstva još nazivaju, diljem svijeta procjenjuje na oko 12 milijuna. Istodobno se broj izbjeglica procjenjuje na oko 15 milijuna. No za razliku od apatrida, izbjeglice prema međunarodnim konvencijama polažu pravo na pomoć. Erika Feller, zamjenica visokog povjerenika za izbjeglice, ukazuje na diskriminaciju apatrida u usporedbi s izbjeglicama: "Često radi o grupama građana koji više-manje žive skriveno od očiju javnosti, apatride se ne doživljava kao punopravne članove društva. Oni su nevidljivi i zbog toga često ne uspijevaju doći na listu prioriteta pojedinih država“.
Pravno gledano, apatridi žive u nekoj vrsti sive zone. Bez državljanstva nema ni države koja se brine za osiguranje građanskih prava. Kao građani bez građanskih prava, apatridi se u svakodnevnom životu suočavaju s brojnim preprekama ako žele legalno stanovati, putovati, zarađivati novac ili koristiti zdravstveni sustav. Najčešći razlozi zbog kojih neka osoba postaje apatrid je raspad države u kojoj je ova osoba dotad živjela. Gubitak državljanstva često je plod nejasnih pravnih normi, strogih zakona o državljanstvu ali koji put i samovolje državnih institucija i diskriminacije. Težak status se nerijetko, kako kaže Marc Manly iz UNHCR-a, prenosi iz generacije u generaciju. "Ove osobe su u zemljama u kojima žive desetljećima pa i stoljećima ukorijenjene i integrirane. Tijekom vremena su razvile strategije kako preživjeti uz minimalni kontakt s institucijama. Ove osobe se vrlo rano susreću s granicma unutar jednog društva koje apatridima ne omogućavaju napredak“.
Nema vjenčanja bez papira
To je na svojoj koži osjetio i Tran Hoang Puc kada je krajem sedamdesetih pred Crvenim Kmerima iz Kambodže pobjegao u Vijetnam. Bijeg mu je spasio život ali mu je, kako kaže, oduzeo državljanstvo. "Kada smo se ovdje našli, potpuno bez novca, nismo ni sanjali kakav će biti život bez državljanstva. To je bio veliki korak unazad i užasno mi je teško palo promatrati djecu kako se muče“
Njegova kćerka je pogođena time što joj nije omogućena ista naobrazba kao njenim vršnjakinjama s vijetnamskom putovnicom. Sin Kosal kaže da ga je činjenica što ne posjeduje državljanstvo i u privatnom životu stavljala pred nepremostive prepreke.„Kad sam se htio vjenačati sa svojom tadašnjom djevojkom, njezini roditelji su me upitali ‚Tko si ti uopće?'. Bez papira i državljanstva vlasti mi nisu htjele izdati ni vjenčanicu“.
Prije godinu dana Tran i njegova obitelj su napokon dobili toliko željene vijetnamske dokumente.
Ljubomorno čuvano blago
Desetljećima je međunarodna zajednica na problem populacije bez državljanstva gledala kao na problem koji će se kad-tad riješti sam od sebe. Ujedinjeni narodi su 1961. donijeli „Konvenciju za smanjenje broja apartrida“ koja sadrži mjere kojima bi se ovaj problem zaista mogao i riješiti. No problem je taj da je ovu konvenciju dosad potpisalo samo 38 (Hrvatska je među njima) od ukupno 193 članica Ujedinjenih naorda. Erika Feller vjeruje da je problem prihvaćanja konvencije u samom odnosu država prema instituciji državljanstva: "Pitanje državljanstva zadire u srž državne suverenosti. Radi se o nečemu što države ljubomorno čuvaju a to je pravo da same odlučuju o tomu tko će postati državljanom i tko smije ostati na njihovom području“.
Povodom 50. godišnjice potpisivanja „„Konvencije za smanjenje broja apatrida“ UNHCR je članice Ujedinjenih naroda apozvao da problemu osoba bez državljanstva u budućnosti posvete više pozornosti.
Autor: Claudia Witte/ N. Kreizer
Odg. ur.: S. Kobešćak