Život od tezge do tezge

Beogradski taksisti već danima blokiraju promet u znak prosvjeda protiv CarGoa, srpske verzije Ubera. CarGo se u Srbiji već pokazao kao vrlo ozbiljna konkurencija, ne samo po pitanju cijena, već i zahvaljujući kvaliteti usluge. Ta digitalna platforma omogućava naručivanje vožnje putem aplikacije, a vozači su „slobodnjaci“ koji nisu zaposleni u kompaniji nego, suštinski rečeno, tezgare.

Na papiru, dakle, CarGo zvuči kao bolje rješenje. Problem je u tome što su nam poznata iskustva drugih zemalja i efekti koje tvrtke poput CarGoa imaju na tržištu. Riječ je o fenomenu poznatom kao „gig-ekonomija". Gig doslovce na engleskom znači gaža, ali adekvatniji izraz bio bi – tezga (u hrvatskom jeziku se preporučuje pojam „ekonomija honorarnih poslova", op.ur.). Posljednje desetljeće izrodilo je čitav niz digitalnih platformi koje na ovaj ili onaj način spajaju korisnika s uslugom, a jedna od najpoznatijih među njima je već spomenuti Uber.

Niz europskih zemalja pokušao je regulirati slične tvrtke na svojim tržištima zato što su ih ocijenile kao nelojalnu konkurenciju. Europski sud je 2014. godine donio odluku da se Uberovi klonovi ne bave informatičkim uslugama kao što tvrde, već da pružaju usluge transporta, čime je ojačao tumačenje da ih zakonodavstvo treba izjednačiti s taksistima.

To nije lako zato što ove kompanije koriste pogodnosti globalne ekonomije kako bi izbjegle nacionalna zakonodavstva kad im to ide u prilog, pa je tako hrvatski Uber zapravo registriran u Nizozemskoj. Britanskom Uberu je privremeno bilo zabranjeno poslovanje.

Za to postoji dobar razlog. Naime, u praksi se pokazalo da ovakve firme dovode do gašenja radnih mjesta s punim radnim vremenom i da su dugoročno loše za same radnike.

Rizik vaš, profit naš

Tvrtke poput CarGoa nude zavodljiv koncept: radi kad ti odgovara, koliko ti odgovara i stavi sebi u džep dodatni prihod. Takav pristup prodao ih je širom svijeta, od SAD-a do Hrvatske. Ali u praksi je stanje daleko od idealnog: broj mušterija varira ovisno od dobu dana i ako ne radite u udarnim satima, vožnje će biti rjeđe a zarada osjetno manja. Pošto niste zaposleni, ne možete računati na zakonom propisani minimalac.

Biznis model održava ogroman broj ljudi kojima je novac neophodan da sastave kraj s krajem, tako da vozača nikada ne manjka. Stanje u kojem se nalazi srpsko gospodarstvo jamči da će CarGo – ako politika ne upetlja prste – također imati neograničen izvor radne snage, što znači da će moći diktirati uvjete kakve zaželi.

Naravno, mušterija uvijek može slegnuti ramenima i reći: „To nije moj problem." Nije, dok tezgarska ekonomija ne uđe u sektor u kojem i sam radiš. Mnogi građani Srbije su se već oprobali na raznoraznim platformama za slobodnjake kao što je Fiverr. Nedavno se na srbijanskom tržištu pojavio i Glovo, platforma za dostavu čiji dostavljači također tezgare, a za njima će početi dolaziti i brojni drugi.

Firme koje uspiju pustiti korijenje donijet će korisnicima marginalnu korist, poput nešto jeftinije dostave pizze ili vožnje, ali će ujedno dovesti do gašenja radnih mjesta u tim segmentima. Ljudi koji su radili na tim radnim mjestima će mahom i sami počinjati tezgariti, radeći sličan posao ali bez prava koja su ranije imali kao posloprimci.

Hoćemo li svi tezgariti?

Promjena dolazi postepeno i teško ju je registrirati ako i sami nismo u branši koja je zahvaćena tim trendom. Međutim, iskustva zemalja s liberaliziranim tržištem rada pokazuju tendenciju postepenog kretanja u smjeru privrede u kojoj će mnogi od nas raditi i po sedam ili osam tezgica, ali nijedna neće predstavljati siguran, stabilan posao koji nudi zdravstveno osiguranje, radni staž, bolovanje, slobodne dane i uplate u mirovinski fond.

Primjerice, taksistica bi imala pravo na porodiljski dopust. Njezina kolegica koja vozi CarGo nema to isto pravo iako se njen posao ne razlikuje ni u čemu osim u poslovnom modelu kompanije. Taksist koji ispuni zakonske uvjete dobiva mirovinu. Vozač CarGoa pravo na isplatu mirovine ne stječe nikad – osim ako nije sam uplaćivao o neki privatni mirovinski fond. Tvrtkama postaje izuzetno lako zamijeniti radnika, što automatski govori o tome kakvu pregovaračku poziciju imaju.

Postoji li način da imamo najbolje iz oba svijeta? Zapravo, postoji.

Vozači CarGoa bi mogli imati udio u kompaniji i ubirati još veći dio prihoda, čime bi im posao postao dugoročno isplativiji. Tko bi imao interesa ulagati u razvijanje takvog modela poslovanja? Države koje gledaju dovoljno daleko u budućnost da vide nuspojave tezgarske ekonomije i ne žele da im građani ostaju na ulici zato što su ostali u drugom stanju, razboljeli se ili ostarjeli pa ne mogu više raditi kao slobodnjaci.