Život sa strojem u grudima

Radni dan Uwea Schulzea iz Hötenlebena pored Magdeburga počinje oko sedam ujutro. On radi u jednoj firmi za uklanjanje otpada. 50 radnih sati tjedno za ovog 51-godišnjaka sasvim je normalna stvar, i to unatoč činjenici da u njegovim grudima kuca umjetno srce: metalna cijev debela kao prst i turbina s 10.000 okretaja u minuti. Uwe Schulze se, kaže, na to naviknuo. On svakoga jutra, uzima svoje lijekove: tablete za razrjeđivanje krvi. To ovisi o vrijednostima koje sam mjeri, ali u usporedbi s drugim bolestima, kaže, zapravo uzima malo lijekova.

Uwe Schulz se osjeća jako dobro. I to iako je 80-postotni invalid. Mirovinsko osiguranje ga je htjelo odmah nakon operacije poslati u mirovinu, ali agilni otac dvoje djece je to odbio jer mu je rad uvijek bio jako važan. Na tom prokuristi se ne vidi da živi s umjetnim srcem. Pozornost privlači samo zelena lampica na njegovom pojasu koja bez prestanka žmiga. "Ima ljudi koji kažu: znam da su vas to sigurno već tisuću puta pitali, ali što Vam je to? Ja im rado odgovaram i oni onda zaprepašteno reagiraju. Neki kažu: o, umjetno srce? Kako je to moguće? I pitaju: imate li još i svoje pravo?" Odgovor je: da. Uwe Schulze ima još svoje pravo srce. Samo je ono preslabo, zato mu treba pomoć tehnike. A ona nije samo implantirana u njegovo tijelo, nego je dio nje i izvan tijela. Za pojasom mu vise dva akumulatora. Oni napajaju strujom kontrolni uređaj sa zelenom lampicom. Iz njega dva kabla vode kroz trbuh do umjetnog srca u grudima. "Normalno bi bilo da radim do 67 godina starosti, ali kako zbog umjetnog srca imam visok stupanj invaliditeta, zakonodavac kaže - samo do 63 godine. Ali sumnjam da ću prestati raditi sa 63 godine. Rad mi pričinjava još previše zadovoljstva", priča Schulze.

"I u kamionima se mijenjaju hidraulične pumpe"

Uwe Schulze je na putu prema jednom odlagalištu smeća. Vozi po razrovanom kozjem putu. Šumar mu je javio da je ograda na zabačenom deponiju pokidana. On mora provjeriti koliko je oštećenje veliko. Dio puta koji je na laganoj uzbrdici mora prijeći pješke. I pritom je dobro zadihan. Tu su umjetno srce i njegov vlasnik dovedeni do granica mogućnosti: "Ovo je naporno. Za mene je ovo kao vrhunski sport, iako uopće nije sport. Nakon ovakvih napora sam sretan kada mogu sjesti i dvije, tri minute uhvatiti malo zraka."

Schulze se naviknuo na umjetno srce i sve što to sa sobom nosi: održavanje baterija, kablova i kontrolnih uređaja. Sve u svakom trenutku mora savršeno funkcionirati. Čak i po noći je pacijent spojen na kontrolnu elektroniku pored svoga kreveta. Ali on je naučio živjeti tako i više ne želi donirano srce, a ovako objašnjava zašto: "Dokle god se ovako dobro osjećam, ne mora mi se transplantirati srce. Bilo bi drukčije da imam kakvih komplikacija, recimo neku upalu. Takav rizik uvijek postoji. Ali ovako sam pragmatičan: ako se moja pumpa - moje srce - pokvari, onda mogu dobiti novo umjetno srce. Pa i u kamionima se mijenjaju hidraulične pumpe."

Mnogi čeznu za srcem od krvi i mesa

Pritom se umjetno srce uvijek smatra samo privremenim rješenjem. No, u Njemačkoj vlada "nestašica" organa za presađivanje, pa se mora posezati za umjetnom alternativom. I to u velikom broju slučajeva dobro funkcionira. U sveučilišnoj klinici u Hannoveru, gdje je Uweu Schulzeu ugrađeno umjetno srce, oko 40 posto pacijenata sa strojem u grudima radi i aktivno je. No, ima jako puno i onih čije tijelo odbacuje ove uređaje. Neki ne izlaze na kraj s psihičkim opterećenjem koje proizlazi iz činjenice da tehnika na opasaču ni sekunde ne smije zakazati.

Za mnoge je "umjetno srce" tek nužno zlo i žarko čeznu za "pravim" od krvi i mesa.

Autor: Michael Engel/ dd

Odg. ur.: S. Matić