Život u samo jednom kadru

Radi se o One Take Film festivalu, odnosno natjecanju filmova snimljenih u jednome kadru bez ikakvih tehničkih postupaka montaže. Sinoć je u zagrebačkome kinu Tuškanac proglašen najbolji rad festivala – eksperimentalni film ČOVJEK. CESTA. RIJEKA. brazilskog redatelja Marcellvsa L-a što je žiri u sastavu Silvestar Kolbas, Pjera Žalica i laureat One Take Film Festivala 2004. Ben Harris, obrazložio riječima: „Marcellvs najbolje prezentira formu jednog kadra kao neodjeljiv i nezamjenjiv dio filmskog izraza i sadržaja“.
Uz atraktivan glavni program, treće izdanje One Take Film Festivala ponudilo je i iznimno zanimljiv popratni program koji je obilježilo gostovanje Chrisophera Doylea – jednog od najpoznatijih svjetskih direktora fotografije koji je radio s redateljskim velikanima poput Jamesa Ivoryja, Gusa Van Santa, Berryja Levinsona ili Wonga Kar-Waija.

Bez montaže

Gledanje filmova snimljenih u jednome kadru osobito je iskustvo. Osim što se situacija, događaj ili apstraktna misao prate u jednome dahu, mozak paralelno traži rezove ili druge montažne postupke, jer složenost radnje koju donose pojedini radovi povremeno izaziva nevjericu da se tako što može snimiti u jednom jedinom potezu. Izazov filmske poetike jednoga kadra - čini se - u svijetu ima sve više poklonika i to, među ostalim, upravo zahvaljujući zagrebačkome One Take Film Festivalu koji svoju koncepciju iznimno uspješno predstavlja po mnogim međunarodnim festivalima. Umjetnički direktor Goran Kovač ističe da je vrlo zadovoljan ovogodišnjim odazivom za natjecateljski program: "Prijava je bilo oko 150, a 29 filmova je ušlo u konkurenciju. Tako da vidimo da festival raste i to je ono što bitno, da vidimo da festival ima smisla."
Uz natjecanje filmova u jednome kadru, festival donosi i jak popratn program koji je u filmofilskim krugovima izuzetno cijenjen. Ove su godine organizatori tako odlučili predstaviti fenomen filmskih omnibusa: "Omnibuse smo odabrali jer smo primijetili da se na mnogim filmskim festivalima pojavljuju jaka imena koja se uključuju u rad filmskih omnibusa što nije bio slučaj u prošlosti. U vremenima novoga vala, primjerice, redatelji poput Godarda ili Chabrola su se putem takvih filmova afirmirali u kinematografiji. Ti radovi su im tek otvarali mogućnosti da snime dugometražne filmove. Zanimljivo je da se danas pojavljuju omnibusi koje rade već stasali veliki autori poput Antonionija, Kar Waia, Soderbergha, Mikea…" priča Kovač.

Poslastica do poslastice

Jednako su zanimljivi bili i ostali popratni programi: "Jedan od njih je Revival take u sklopu kojega smo prikazali film Michelangela Antonionija „Profesija: reporter“ koji je dugo bio tako reći „bunkeriran“, jer je Jack Nicholson, koji tumači glavnu ulogu, otkupio prava za taj film i nije ga davao nikome da ga prikazuje sve do prije nekoliko godina kada je prava prodao Sonyju. Tako je film ponovno zaživio po svjetskim festivalima i kinima. Tu je bio i program Reload koji je predstavio najnoviji rad redatelja Nurija Bilgea Ceylana koji je imao svoju retrospektivu na prvome One Take Film Festivalu" objašnjava umjetnički direktor ove manifestacije.
A retrospektivu, i to najveću do sada, na trećem je izdanju festivala imao jedan od najpoznatijih filmskih snimatelja današnjice Christopher Doyle. U Zagreb je stigao sa snimanja novoga filma Gusa Van Santa „Paranoid Park“, te video spota globalno popularnoga Justina Timberlakea, a upravo je ovoga vikenda trebao sjediti iza kamere na snimanju video broja Robbija Williamsa, no umjesto s Robbijem vikend je proveo s publikom zagrebačkoga festivala kojoj se predstavio sa šest snimateljskih radova, svojim redateljskim prvijencem – filmom „Dosta s riječima“ iz 1998. godine, te selekcijom autorskih filmova koje je– pogađate – snimio u jednom jedinom kadru: "Ako je nešto jasno i čisto, jedan kadar dovoljan je da to izrazi. Ako nešto ima energiju, ona će se zadržati u jednom kadru, a jedan kadar za mene znači i jedan dio pokreta ili prostora, ili pak trenutak svjetla… Baš smo pregledavali materijal koji sam snimio u zračnoj luci u Barceloni. Bio je to trenutak koji mi je jednostavno privukao pažnju. Tamo je bilo i puno drugih ljudi, no njih taj tren nije zaokupio. I to je ono što je najvažnije: ako nešto što mi na taj način privuče pažnju, kasnije komunicira s drugim ljudima kroz mediji filma, ja sam ispunjen", ispričao je Doyle.

"Tri, ne četiri"

U sklopu festivala u Gliptoteci HAZU-a otvorena je i izložba Doylovih fotografija koje on također smatra svojevrsnim filmovima u jednom kadru. "Izložbu smo nazvali "Tri, ne četiri" prema kineskom izrazu koji glasi "Ni tri, ni četiri" i preneseno mu je značenje da ne znaš što radiš. Ni ja zapravo ne znam što radim, ali samim radom to otkrivam. I takav stav moraš imati kada radiš s redateljem kao što je Wong Kar Wai – na početku snimanja nemaš pojma što se zapravo događa, ali kako vrijeme prolazi to uspijevaš shvatiti. Čini mi se da ja to tipično „azijsko“ shvaćanje života – stvari ti se otkrivaju kroz ono što možeš učiniti, a ne kroz ono što želiš postići", kaže Doyle koji je svoju domovinu Australiju 70-ih zamijenio Hong Kongom gdje je upio istočnjački način razmišljanja koji se može osjetiti i u njegovim snimateljskim radovima na filmovima poput Heroja ili 2 0 4 6. Prije filmske karijere Doyle je prošao štošta – bio je mornar, pastir, tehničar na naftnim bušotinama i doktor kineske medicine, a kada je ušao u svijet filma stvarao je filmsku fotografiju za remake filma „Psycho“, niz kultnih azijskih filmova, surađivao je s filmašima poput Jima Jarmusha, Phillipa Noycea ili već spomenutog Jamesa Ivoryja.

"Najveći umjetnici nikada ne muljaju"

"Mislim da su svi veliki umjetnici s kojima sam do sada radio oni koji najmanje muljaju, koji su najiskreniji kao osobe. Veliki umjetnici ne moraju ništa dokazivati, već jednostavno pokušati prenijeti ideje i osjećaje ljudskosti. To se može postići jedino ako to već imamo u sebi. I to je ključna osobina umjetnosti. Prošli mjesec sam s Gusom Van Santom snimao film u Oregonu u kojem glume 15-godišnjaci. Divno je raditi s tim mladim ljudima koji su prvi put pred kamerom. Prvi tjedan su preplašeni, drugi tjedan postanu bahate zvijezde, a treći tjedan shvate da je kraj blizu i da su prošli intenzivno putovanje s ljudima koji ih vole. Nakon toga pitaju nas „što možemo dalje raditi jer ovo je bilo divno“. Shvaćaju da se ne radi o tome da na ekranu moraju izgledaju lijepo i ušminkano, niti o novcu koji će zaraditi, nego o ljudima s kojima rade i o onome što sami mogu unijeti u taj odnos i podijeliti s drugima", zaključuje Doyle, koji je jučer napustio Zagreb i odletio u Pariz gdje ga čekaju pripreme za novi film Jima Jarmusha, kojem će Doyle zasigurno prepričati ugodno iskustvo gostovanja na zagrebačkom One Take Film Festivalu, pa – tko zna – možda agilni organizatori uspiju na jedno od budućih izdanja festivala dovesti i velikoga Jarmusha.