10 godina od kraja rata u Hrvatskoj

Komentar Andreja Smodiša

4. kolovoza 1995. godine rano ujutro hrvatske su snage ušle u Krajinu. Taj dio Hrvatske, koji čini gotovo trećinu zemlje, četiri godine bio je pod kod okupacijom pobunjenih Srba uz pomoć starog jugoslavenskog vojnog aparata. Za manje od četiri dana vlada u Zagrebu preuzela je kontrolu nad tim područjima. Srpski stanovnici Krajine i njihovi vojni saveznici iz Srbije izbjegli su prema istoku ili su prognani. Posljedice se uvelike osjećaju i danas.

Oko jedne stvari svi se slažu: hrvatska vojna ofenziva 1995. godine bio je početak kraja modernih balkanskih ratova. Operacija «Oluja», kako ju nazivaju Hrvati, učinkovito je okončala borbena djelovanja. Vojni protivnik, samoproglašena vlada Srba takozvane «Republike Srpske Krajine», pobjegla je u panici prema istoku. Srpske snage, mješavina iz bivših postrojba jugoslavenske vojske i paravojnih formacija, pružila je samo mali otpor i također je pobjegla. Operacijom «Oluja» započeo je i kraj rata u Bosni i Hercegovini. Odjednom su vojni vođe bosanskih Srba u leđima imali hrvatske snage, umjesto pobratimljenih milicija hrvatskih Srba. Hrvatske vladine snage i Armija BiH pojačali su vojni pritisak u idućih nekoliko mjeseci u toj mjeri da su na koncu svi sudionici prisiljeni sudjelovati na pregovorima u Daytonu. Već u prosincu iste godine završio je i rat u Bosni i Hercegovini.

No, tu je bio i kraj dogovora. U procjenama četverodnevne operacije «Oluja» mišljenja se razilaze prije svega između Zagreba i Beograda. U Hrvatskoj je to središnja tema u jubilarnim proslavama uspostave suverenosti na cijelom teroritoriju prije deset godina. Pri tome se gotovo u potpunosti potiskuju progoni srpskog civilnog stanovništva. Do danas se u Hrvatsku vratio samo mali dio etnički srpskog stanovništva.

Političke procjene treba odvojiti od pravnih prosudbi

Srbija se pak usredotočuje na oko 200 000 prognanika koji žive u Srbiji i oko 1 000 civilnih žrtava rata u Hrvatskoj. I na toj strani se potiskuje činjenica da je samoproglašena vlada krajiških Srba 1991. godine iz Krajine protjerala više od 200 000 etničkih Hrvata i da je i tada bilo nekoliko stotina civilnih žrtava, a sve to uz pomoć paravojnih formacija iz Srbije i potporom tadašnje armije koju je kontrolirao Beograd.

Bilo je krajnje vrijeme da se odvoji politička procjena od pravnih prosudbi. Do kršenja međunarodnog prava i ljudskih prava može doći i tijekom legitimne vojne akcije. To ne dovodi ovu akciju u pitanje, ali odgovorni moraju odgovarati bilo pred Haaškim sudom ili nekim drugim sudovima. Ova spoznaja širi se polako i u Hrvatskoj.

S druge pak strane ne mogu se izjednačavati kršenja prava i ljudskosti u prošlosti. Srbijanski predsjednik je prije samo nekoliko tjedana prilikom sjećanja i obljetnice Srebrenice priznao za srbijansku vojsku da je imala ulogu počinitelja. Međutim, sada nije spomenuo ulogu Beograda u progonima u Hrvatskoj iz 1991. godine, što je propuštena prilika da se priznanjem postavi u moralno stabilnu poziciju. Umjesto toga on zahtjeva od Hrvata da priznaju svoje propuste i postavlja čak usporedbu s pokoljem u Srebrenici. Priznanje krivnje kao roba oko koje se pogađa i dogovara. Vrlo žalostan primjer.

Na Balkanu će jedni s drugima morati izaći na kraj, jer kao što je poznato susjedi se ne mogu birati. Put do toga vodi samo preko vlastite savjesti. Ukazivati na greške drugih ne vodi do tog cilja. Svako se mora suočiti s vlastitim pogreškama i zločinima. Samo tada duh pomirenja može poravnati stazu pravog suživota.