100 godina kralja apsurdnog

„Kada su mi bile tri godine, želio sam postati prodavačem kestena. Kasnije sam želio biti časnik, pa liječnik…No u biti, zapravo jedino što sam oduvijek mogao i doista želio raditi, bilo je pisanje..nikakav poseban žanr..jednostavno, samo literatura“, izjavio je jednom Eugen Ionescu.

Njegov je otac, pravnik i činovnik u upravi grada Slatine u Rumunjskoj, međutim želio da od „djeteta postane nešto pošteno“ i tko zna u kojem bi smjeru krenuo Eugenov život da se njegovi roditelji nisu rastali. Nakon razvoda, njegova je majka, porijeklom Francuskinja s grčko-rumunjskim korijenima, u potpunosti je preuzela pitanje Eugenova odgoja i školovanja te je tako, zahvaljujući upravo njoj, upisao studij filozofije, francuskog i književnosti.

Kada je sredinom 40-godina Bukurešt zamjenio Parizom, život Eugena Ionescua konačno je doista krenuo tokom kakvim ga je ovaj, po svemu neobičan tridesetogodišnjak, oduvijek priželjkivao.

„Život nije apsurdan. Naprotiv, vrlo je logičan“

50-godina prošlog stoljeća, znači relativno kasno, počeo je pisati prve drame. Prve na rumunjskom, kasnije na francuskom. Već one prve poput „Ćelave pjevačice“ i „Poduke“, karakterizira specifičan jezik do tada potpuno nepoznat ili netipičan za ovakvu vrstu „komično-drastične“ parodije. U skladu s time su u početku bile i kritike; izvedbe su u pariškim kazalištima ili doživljavale potpunu neuspjehe ili u najboljem slučaju, prošle nezapaženo. Međunarodni uspjeh Ionescu postiže tek čitavo desetljeće kasnije, dramom „Nosorog“, koja tematizira odnos moći zlog i oportunizma.

Ono što je svim Ionescovim dramama zajedničko su dijalozi koji se na prvi pogled čine potpuno besmisleni, gotovo mehanički i likovi koji zapravo nisu u stanju međusobno komunicirati. Drugim riječima, i on predstavlja slično viđenje svijeta kao i njegov kolega Samuel Beckett, s razlikom da on za Ionescua nije niti apsurdan a niti bez imalo nade.

"Po mom mišljenju, svijet i život nisu apsurdni. Povijest je logična, sve se može objasniti. Apsurd se ne nalazi unutar egzistencije, već egzistencija se kao takva čini apsurdna. Zašto?“, jedno je od tipičnih pitanja koje je ovaj pisac uvijek iznova postavljao i čiji odgovor nije našao nikada.

Veseli anarhist

Za razliku od Becketta, čije su strogo "hermetičke drame“ uvijek odisale tamom i nečim mračnim, atmosferom Sudnjega dana, Ionescuov opus karakterizira jedna vrsta "anarhične radosti“. Možda upravo zbog toga i 15 godina nakon smrti, Eugen Ionescu je izvan Francuske najomiljeniji francuski dramatičar. Kako je jednom prilikom izjavio Nicolas Bataille, francuski glumac koji već 50 godina bez prestanka izvodi njegove drame, "razlog Ionescove omiljenosti leži u tome da on usprkos svemu nije 'intelektualni pisac'. Kod njega si čovjek ne mora razbijati glavu – naprotiv, čovjek dođe i sjedne u kazalište i jednostavno se počinje zabavljati“.

Autor: dpa/ Roman Holger / Ž.Telišman

Odg.ured: A. Šubić