150 godina njemačkoga SPD-a

Povijest njemačkih Socijaldemokrata prilično je burna – od osnivanja stranke SPD 23. svibnja 1863. godine pa sve do izbora Willyja Brandta za prvoga kancelara iz redova ove stranke, stotinu godina kasnije. Od tada SPD je u još dva navrata iznjedrio predsjednike njemačke vlade.

Prvi sastanci socijaldemokrata organizirani su u tajnosti. Tadašnji čelnici pokreta August Bebel i Wilhelm Liebknecht željeli su po svaku cijenu da se čuje glas radnika. Ferdinand Lassalle je zajedno sa svojim istomišljenicima 1863. osnovao Opće njemačko radničko društvo (ADAV). Za manje od godinu dana imali su preko 4.600 pristaša i taj broj je stalno rastao.

Industrijalizacija je osigurala nova radna mjesta i hranu, ali je rad u industriji bio težak i opasan po zdravlje radnika. Radnički pokreti imali su sve veću ulogu, usprkos anti-socijalističkim zakonima koji su zabranjivali njihovo djelovanje. I pored toga, SPD je uspio opstati i prerasti u masovni pokret do 1890. godine.

Godine 1906. čuveni socijaldemokrati kao što su Rosa Luxemburg i August Bebel pohađaju socijaldemokratsku stranačku školu u Berlinu, koju je Bebel osnovao. Na tu ideju došao je zahvaljujući svom ocu Wilhelmu koji je često govorio „Znanje je moć – moć je znanje“. Godine 1912. SPD postaje stranka s najvećim brojem članova i birača.

Socijaldemokrat Philipp Scheidemann na jednom od balkona Reichstaga - 9. studenoga 1918. godine on proglašava republiku. Godinu dana kasnije predsjednik stranke Friedrich Ebert postaje kancelar "Njemačkog carstva". Žene dobivaju pravo glasa, pravo za koje se SPD zalagao još od 1891. godine. Socijaldemokrati ostaju najjača politička stranka do 1932.

23. ožujka 1933. socijaldemokrat Otto Wels pruža otpor Hitleru izjavivši u parlamentu: „Možete nam oduzeti slobodu i živote, ali naš integritet nikada.“ SPD se svim snagama protivio nacističkoj stranci NSDAP. Ali nekoliko mjeseci kasnije, sindikati se raspadaju, a Socijaldemokratska stranka biva zabranjena.

Političari SPD-a bili su prisiljeni ukloniti političke grafite. Pri tom su ih nadgledale naoružane Hitlerove jedinice. Neki od njih završili su u zatvoru, neki su bili mučeni, a neki i ubijeni. Godine 1933. Wels osniva SPD u egzilu. U Pragu nastaje „Sopade“. Kasnije je djelovao iz Pariza, a od 1940. do 1945. iz Londona. Pojedini članovi radničkog pokreta djelovali su i iz Skandinavije i Amerike.

Predsjednik SPD-a Kurt Schumacher održao je govor usred ruševina u Frankfurtu 1946. godine. On će odigrati vrlo važnu ulogu u socijaldemokratskim snagama poslije Drugog svjetskog rata. U sovjetskog dijelu okupirane Njemačke SPD se spaja sa Socijalističkom strankom jedinstva (SED). U Zapadnoj Njemačkoj SPD na prvim izborima, s malom razlikom u glasovima, gubi od kršćanskih demokrata (CDU).

SPD se s vremenom udaljio od svoje socijalističke ideologije, ratifikacijom Godesberškog programa 1959. Time je socijaldemokratska opcija dobila znatno veću podršku birača. Stranka se ipak obvezala na očuvanje socijalne tržišne ekonomije i obranu nacionalnih interesa, što je i omogućilo formiranje koalicije s CDU-om i CSU-om 1966. godine, kada je Willy Brandt bio vice-kancelar.

Willy Brandt, prvi SPD-ov poslijeratni kancelar, ostat će upamćen i po povijesnom trenutku kada je kleknuo pred spomenikom žrtvama Varšavskoga geta. Njegova vanjska politika prema Istoku bila je zasnovana na pomirenju sa sovjetskim blokom. To je razlog zbog kojeg je nagrađen Nobelovom nagradom za mir 1971.

„Šezdesetosmaši“, pristaše međunarodnog prosvjednog pokreta, unijeli su novu energiju u SPD. Godine 1974. je Heidemarie Wieczorek-Zeul bila prva žena izabrana u predsjedništvo Mladih socijalista, podmlatka SPD-a.

Schmidt je bio na funkciji kancelara od 1974. do 1982. godine. Na ovoj fotografiji Schmidt je u društvu udovice biznismena Hannsa Martina Schleyera, kojega su pripadnici ljevičarske terorističke organizacije Frakcije Crvene armije (RAF) ubili 1977. godine. Aktivnosti RAF-a bile su velik izazov za kancelara. Njegovo vođenje države prošlo je i znaku masovnog previranja u stranci.

Raspadom koalicije s liberalima (Slobodnom demokratskom strankom, FDP), socijaldemokrati su se ponovo našli u oporbi 1982. Godine 1994. Rudolf Scharping (na slici lijevo) bio je kandidat za kancelara i izgubio. Nešto kasnije gubi i funkciju predsjednika stranke, zamjenjuje ga Oskar Lafontaine (u sredini). Gerhard Schröder (desno) ipak postaje njemački kancelar 1998. godine.

U koaliciji sa strankom Zelenih SPD s vlasti skida Helmuta Kola i Kršćansko-demokratsku uniju. Kancelar Schröder predstavlja „Agendu 2010“, prijedlog reformi koje su u fokusu imale tržište rada. Oporba je oštro negodovala, ali i sindikati. Razlike u mišljenju dovele su do osnivanja stranke Ljevice.

Peer Steinbrück će se u rujnu za kancelarsko mjesto boriti protiv Angele Merkel. S obzirom da je nekada bio ministar financija, u vremenima krize bi njegovo iskustvo moglo dobro doći u mjerama za spašavanje eura. Međutim, kandidat socijaldemokrata posljednjih mjeseci daje nezgodne izjave, na koje pozitivno ne gledaju ni kolege u njegovoj stranci. Rezultati anketa mu, barem za sada, ne idu na ruku.