1968. – sramotna godina poljske novije povijesti

2008. navršava se 40. obljetnica tog ružnog poglavlja novije poljske povijesti, a prošlih je dana u Varšavi održan i jedan nacionalni simpozij posvećen toj temi. Posebnost simpozija bila je činjenica da ga je organizirala jedna visoka državna ustanova: tim činom je jasno stavljeno do znanja tko u Poljskoj snosi političku odgovornost za počinjena nedjela – to je upravo poljska država.

„Kada govorimo o poljsko-židovskim odnosima nakon kraja Drugog svjetsko rata, onda moramo spomenuti i jednu sramnu godinu. To je godina 1968., kada su vlastodršci iz Komunističke partije korištenjem antisemitskih parola odredili novi unutarnjopolitički kurs zemlje“, kaže, Janusz Kurtka, direktor Instituta za nacionalno sjećanje, koji je otvorio međunarodni simpozij u Varšavi. Susret je bio posvećen jednom osobito osjetljivom poglavlju poljske poslijeratne povijesti, koje se odigralo prije gotovo četiri desetljeća. 1968. godine najviši dužnosnici Ujedinjene poljske radničke partije inscenirali su antisemitsku kampanju, zbog koje je preko 15000poljskih Židova bilo prisiljeno napustiti svoju domovinu.

Tadašnjim žrtvama i promatračima zbivanja u Poljskoj ono što se tada dogodilo učinilo se jednostavno grotesknim. Politolog Dariusz Stola na simpoziju u Varšavi naglasio je pak nepojmljivu hladnokrvnu racionalnost tadašnje vlasti u Poljskoj: „Ta je kampanja bila državna kampanja, proveli su je ljudi koje je taj aparat kontrolirao. Akteri kampanje bili su racionalni akteri, koji su vrlo hladno promišljali svaki njezin detalj, puno hladnije nego što se to danas može i pomisliti.“

Te 1968. cijela je Poljska bila u znaku borbe protiv cionizma. Već godinu dana ranije, 1967., nakon izraelske pobjede u Šestodnevnom ratu u Sovjetskom je Savezu kulminirala antiizraelska propaganda. Vodstvo poljske vladajuće partije priključilo se toj kampanji i odjednom počelo govoriti o „osovini Tel Aviv-Bonn“ u čijoj se pozadini skriva „američki imperijalizam“. Partijski šef, Vladislav Gomulka čak je dio svoje Radničke stranke optužio da radi kao cionistička peta kolona, koja podržava agresivnu politiku Izraela. Osoba koja je stajala iza te kampanje širenja laži bio je Gomulkin konkurent i poljski šef policije, Mieczyslav Moczar, koji je ujedno „dirigirao“ i nacionalističkim krilom poljske Radničke partije.

Gomulkin tim, koji je zakazao i na gospodarskom planu i na planu provođenja reformi, suočio se s valom kritika sa svih strana. U ožujku 1968. na ulicu su izašli studenti, kako bi protestirali protiv režima. Više partijskih reformskih političara bili su Židovi. To su bili i neki kritični studenti, naprimjer Adam Michnik, današnji glavni urednik liberalnog poljskog dnevnika „Gazeta Wiborcza“. Poljski vlastodršci su bez pardona u medijima i na manipuliranim demonstracijama sve kritičare režima proglasili „izdajicama“ i „cionistima“. Tijekom kampanje iz partije su isključeni židovski članovi. Iako su katolički biskupi u Poljskoj upozoravali na antisemitizam, veći dio stanovništva bio je pasivan.

Način na koji je tada djelovala partijska vrhuška opisuje znanstvenica i spisateljica Viktorija Korb: „Prvo što se meni dogodilo bio je iznenadni disciplinski postupak, nakon kojeg sam izbačena sa svaučilišta. Većina ljudi protiv kojih je vođen disciplinski postupak bili su bez iznimke Židovi. Bilo je jasno i da se mog oca progoni. U njegovom poduzeća zatraženo je da se distancira od cionista. Umjesto toga on je vratio svoju partijsku knjižicu i napustio je Komunističku partiju.“ Viktorija Korb napustila je Poljsku sa svojom obitelji u kolovozu 1968. i preko Beča se konačno skrasila u Berlinu.

Simpozij u Varšavi bio je samo početak cijelog niza događanja s kojima će se Poljskoj podsjetiti na zbivanja od prije četiri desetljeća. Neke konferencije će se baviti i holokaustom te njegovim posljedicama.