20 godina privatne televizije - je li rijec o antikulturnim kanalima?

Njemacka je kod uvodenja privatne televizije kaskala za europskim zemljama, o Sjedinjenim Državama da se i ne govori - tamo je sasvim normalno da je televizija komercijalna. U Francuskoj je državni monopol u elektronskim medijima ukinuo ni manje ni više nego predsjednik Mitterrand, odmah cim je došao na mjesto predsjednika. Osim toga, ovaj je socijalist imao okršaj s policijom, jer je u sjedištu svoje stranke instalirao piratsku radio stanicu. U Italiji je bila vec legendarna šuma nebrojenih televizijskih postaja, uglavnom s politickim predznacima od lijevog do ekstremno lijevog - cilj je bio jednostavno biti protiv etabliranih medija, protiv javnih medijskih kuca. S uvodenjem privatnih televizijskih kuca u medijski prostor Njemacke - prije tocno 20 godina - u raspravama se pojavio drugi strah - nece li komercijala poceti svojom lakom zabavom zaglupljivati narod.

Diskusija koja se tada povela bila je jedna od posljednjih polemika u ovoj zemlji o demokraciji u koncepciji države. U središtu je bilo pitanje, koliko se uopce televizijske gledaoce može opteretiti zahtjevnim sadržajima. Formirala se pedagoška i sa druge strane populisticka frakcija. Prva je zagovarala nacelo kako se publika mora pouciti pa cak i ako to ona sama ne želi. Drugo ekstremno stajalište bilo je da su gledaoci slobodni predati se i manje vrijednim sadržajima komercijalne televizije. Jedni su vec vidjeli zapadnu civilizaciju kako tone u smece a drugi su naglašavali kako su sve to samo dodatni sadržaji.

I naravno, svi su imali pravo. Nova televizija bila je kulturni šok ali ne u smislu da je od pocetka bila anti-kulturna nego i zato jer je imala uticaj kakav se nije niti naslucivao na javnu, državnu televiziju. U trenutku kada je vrijeme u kojem su ljudi gledali televiziju postala roba oko koje se natjece konkurencija, u tom trenutku je diktatura kvote gledanosti postala nacelo koje vrijedi za sve.

I tako je došlo do opceg pada kvalitete kojeg su svi kriticari nagovještavali i na kojeg su upozoravali. Pad kvalitete je doveo do toga da kulturniji dio pucanstva sve rijede gleda televiziju ali to televizijske djelatnike nimalo nije pogodilo; dapace, osjetili su se slobodnima u svoje programe uvrstiti još kricavije i zlocestije produkcije. Možda su odgovorni medijski kriticari - umjesto da stalno govore o previše lošeg programa - radije trebali pozivati obrazovni dio pucanstva da više gledaju televiziju. Samo tako se mogao sprijeciti pad citavog medija televizije u dubine kakve se još nisu mogle niti naslucivati.

Svakako, privatna televizija donijela je i nove forme i formate koje - sasvim sistematski gledano - znace i bogacenje estetskih mogucnosti. Na primjer program uz dorucak, popodnevni show-s sa mnogo dernjave i Big-brother. Ali prije svega reklame i sve moguce inacice predstavljanja nekog proizvoda - po novoj studiji pokrajnskih Zavoda za medije vec petina ukupnog programa opada na reklamu u najširem smislu - dovele su do beskrajnih upucivanja na vlastite programe pa sve do dadaistickih izražaja televizijskih programa koje služe samo za prodaju.

A privatna televizija dovela je i do toga da smo u do tada nepoznatom opsegu upoznali i sve vrste i sve površnosti americkog nacina života. Ne samo svakodnevne "sapunice" nego i nepresušna rijeka prizora nasilja i mržnje vec dvadeset godina daju svoj znacajan doprinos nerazumijevanju medu ljudima.