39. Art Cologne u novom domu

Ono što je mnoge zanimalo jest kako će umjetnički direkor Gerard Goodrow, koji je tek prošle godine preuzeo vodstvo, iskoristiti priliku koja mu se nametnula činjenicom da se Art Cologne preselio u novi prostor. Jer konkurencija sličnih sajmova umjetnina današnjice – u Londonu, Baselu ili Parizu – postaje sve žešća i „staroj dami“ iz Kölna je već postalo nužno da razmisli u kojem će se smjeru dalje razvijati.

Treća selidba

Sasvim teorijski, prostor gdje se održava sajam umjetnina moderne umjetnosti bi trebao biti sporedna činjenica. Uostalom, za Art Cologne se nipošto ne može reći da je svojih gotovo četiri desetljeća baš često pakovao kovčege – ovo mu je ravno treća selidba. Kažemo teorijski, jer kod ovakvih manifestacija je ipak nešto posve drugačije održava li se pod šatorima u središtu grada, gdje je Art Cologne i počeo, u već povijesnim halama Kölnskog velesajma i gdje su siromašnije galerije morale računati kako će biti smještene između izlaza za nuždu i aparata za gašenje požara ili – kao od ove godine – u tek nešto veće dvije nove hale velesajma u kojima je baš svaka galerija imala gotovo istu šansu predstaviti umjetnine koje želi prodati.

Veći problem za posjetitelje nego za izlagače

Zato je ovogodišnji Art Cologne predstavljao veći problem za posjetitelje nego za izlagače. Jer dobar dio od oko sedamdesetak tisuća posjetitelja, koliko ih svake godine obilazi ovu manifestaciju, su jedni te isti umjetnici ili sakupljači umjetnina, novinari ili ljubitelji moderne umjetnosti koji tamo negdje za Svisvete apsolutno moraju biti u Kölnu da bi vidjeli što se to dešava s modernom umjetnošću danas. I upravo oni su bili ti koji su ponovno morali otkrivati u kojem su ormaru čaše, a u kojem konzerve, gdje su sad izlagači koji izlažu nešto novo i zanimljivo, a gdje su izlagači koji već tradicionalno donose svoje Picassoe, njemačke ekspresioniste, ulje Marca Chagalla za 2,3 milijuna ili Renea Magrittea za sličan iznos.

Nastavak trenda

Ipak, i najveći čangrizavci će morati priznati kako je novi prostor logičnije raspoređen od starog, gdje su mnoge galerije – ma što izlagale – osvojile svoju lokaciju još prije nekoliko desetljeća, tako da je samo izvježbano oko moglo i opaziti po čemu se Art Cologne uopće i razlikuje iz godine u godinu. Ovako odmah upada u oči kako se nastavio trend: figurativnost je „in“, pop-art je „super in“, tako da se jedan kasni rad nikad jeftinog Roya Lichtensteina prodao u rekordnom roku. Štoviše, čak i agresivna, šarena djela suvremenih umjetnika negdje na tragu pop-arta, koji su već dobili ime „Lajpciška škola“, nije se ni moglo naći na ovogodišnjem Art Cologneu. Umjetnički direktor Gerard Goodrow: „Problem jest da ima premalo tih djela, problem jest da postoje već liste čekanja i te slike niti ne dolaze na sajam, jer su prodane unaprijed. Ali dok tražite, naći ćete i druge umjetnike koji su podjednako dobri, samo se ne mogu pohvaliti da su barem jednom prenoćili u Leipzigu.“

Polovina izlagača iz inozemstva

No, malo tko se danas otima za apstraktnu umjetnost. Takva djela će sigurno dobiti crvenu točkicu – znak da je djelo prodano – jedino ako na papiriću kao autor piše Gerhard Richter ili Georg Baselitz. I upravo je to nevolja ovog sajma. Jer, kada smo već spomenuli Richtera, Baselitza ili Beuysa, sve su to umjetnici koji su stasali tu negdje u vrućem kotlu stvaralaštva oko Kölna u šezdesetima i Art Cologne je bio prirodno mjesto gdje će oni izložiti svoja djela. Danas, pak, na ovaj sajam gotovo polovina od oko 250 galerija dolazi iz inozemstva. To, naravno, samo po sebi nije loše i na primjer španjolskim galerijama je Köln već postao važna stanica u prezentaciji novih djela. Ovogodišnji sajam uvelike je profitirao i od slabog dolara, tako da je razmjerno mnogo galerija s one strane Atlantika.

Prilika za „mlade i divlje“

Ali čak i retrospektiva počasnog gosta – galerija i umjetnika Južne Koreje – svjedoči o nekim drugim vremenima u Porajnju: u pregledu djela najpoznatijeg južnokorejskog video-umjetnika Nama Junea Paika sjetili smo se početka šezdesetih, kada mu je upravo u Kölnu mentor bio jedan John Cage i kada je čitava ta generacija pisala povijest suvremene umjetnosti: i u Kölnu, i u Wuppertalu, i u Düsseldorfu. Naravno, neafirmiranim umjetnicima nikad nije bilo lako probiti se do uglednih galerista – pa makar se oni svojedobno zvali Vincent van Gogh – i Köln onda na druge načine pokušava dati priliku „novima“. Umjetnički direktor Gerard Goodrow je od prošle godine pokušao kanalizirati „mlade i divlje“ u manifestaciju „Open Space“. Kathrin Luz je inicijatorica ovog projekta: „Tu postoji prostor, jedna birtija – radni naslov je ‚mamin odrezak‘ – postoji radni prostor, neka vrsta knjižnice, tu je i jedan autobus u kojem se može sjesti i razgovarati, da umjetnici koji su uključeni ne budu tu samo da prodaju svoje stvari, nego da se tu nešto događa, da se ujedine kreativne snage.“

Izazov koji se isplati slijediti

Odakle su prije dolazile „kreativne snage“, dok još nije bilo minibusa u bivšem vlasništvu katoličke mladeži koji je tek čudom prošao tehnički, teško je reći. Jer, vratimo se kreativnom razvoju Art Colognea od šatora na Neumarktu do klimatiziranih hala velesajma. Teško je reći je li problem samo u prostoru – i kod umjetnosti i kod drugih sličnih stvari. Nekako bi to možda mogli usporediti s pitanjem je li Vam isto prijala večera u studentskim danima u pizzeriji na uglu – možda na prvom izlasku u društvu današnjeg supruga ili supruge – ili danas, u restoranu s dvije zvjezdice iz Michelina? Naime, Art Cologne i Gerard Goodrow i dalje traže način kako da ožive strasti suvremene umjetnosti i da istovremeno ostanu u odijelu s kravatom, kako i priliči etabliranom sajmu. A to je izazov koji se isplati i dalje slijediti – tamo negdje oko Svisvetih, tu u Kölnu, na 40. Art Cologneu.