Adidas kupuje Reebok

Kažemo «takozvane» sportske opreme, jer kada bi te tvrtke živjele samo od sportaša, veoma brzo bi svi odreda poumirali od gladi. Ali i Adidas, Reebok, Puma ili još uvijek najveći proizvođač, američki Nike žive od nečeg sasvim drugog, a ne od zadaha znoja u sportskim svlačionicama: je li to kult tijela, osjećaj pripadnosti, poistovjećivanje sa sportašima za koje sport nije samo valjanje na kauču uz bocu piva, stvar prestiža ili kakogod to stručno nazvali, za mlađu generaciju je jednostavno «cool» nositi točno određene tenisice, majicu ili kapu sa znakom Nikea, tri crte Adidasa, divlju mačku Pume ili što već. A to je tržište gdje samo tri najveća – Nike, Adidas i Reebok – okreću preko 20 milijardi dolara godišnje i gdje bi se rado umješali i mnogi proizvođači «normalne» odjeće, ali im to veoma teško uspjeva.

Isto tako, veoma teško uspjeva i glavnim proizvođačima u tom sektoru značajno promijeniti poredak na ljestvici: Nike i dalje drži gotovo 40 posto američkog tržišta i ogromnim naporima uspio je osvojiti 31 posto tržišta Europe. Jer Nike raste vrtoglavom brzinom, od 2000. mu je promet narastao za 36 posto, ali to plaća jednom milijardom i 400 milijuna dolara troškova za reklamu, godinu za godinom sv sve više. Zato Adidasovih tri milijarde za Reebok i za značajan dio američkog tržišta, gdje je Adidas teturao na nekih 12 posto tržišta, i nije tako mnogo: «To se slaže odlično! Reebok je veoma snažan u Americi, mnogo snažniji od nas. Mi smo veoma snažni u Europi i Aziji. Reebok ima duboke korijene u američkim sportovima. Mi smo jaki u nogometu, lakoj atletici, u velikim priredbama kao što su Svjetsko nogometno prvenstvo, Liga prvaka, Olimpijske igre... Utoliko to izvrsno pristaje zajedno i takva se prilika mora iskoristiti», kaže Herbert Hainer, direktor uprave Adidasa.

Reebok ostaje samostalna marka

Dakako, i njemačkog proizvođača košta ta prisutnost i kojekakva sponzorstva oko 850 milijuna dolara godišnje i sve je to daleko od prvog para sportskih cipela osnivača Adidasa, Adolfa Adija Dasslera koje je načinio još 1920. godine. Adidas se proljetos uspio izvući iz avanture s francuskim Salomonom, jer iako je i taj brand prošle godine polako počeo iskazivati dobit, ta je dobit ipak bila premala za uobičajne u tom sektoru. To, dakako, jedva da može pomoći roditelju kojeg gnjavi glavna kupovna publika ovih proizvoda; urbana mladež od 14 do 18 godina, ali tek za Vašu informaciju: službena procjena troškova Nikea za jedan par tenisica jest proizvodna cijena od šest dolara, najčešće u nekoj tvornici u Tajlandu, Kini ili tko zna gdje gdje je radni dan i više od 14 sati pravilo, a ne iznimka. Pogledajte samo koliko košta u Vašoj trgovini: sve ostalo je zarada i, naravno, troškovi reklame.

No, kod takvih njemačko-američkih fuzija, naravno, pod pretpostavkom da ovu fuziju blagoslove i dioničari i uredi za nadzor tržišne utakmice, što se u ovom slučaju očekuje da će proći bez većih problema, ostaje trauma fuzije Mercedes-Benza i Chryslera koja još uvijek nije dovela do željenih rezultata već i zbog različitih običaja s ove i one strane Atlantika. Doduše, Adidas se nada od famozne sinergije uštedjeti 125 milijuna eura troškova bez da pribjegne otpuštanjima, ali niti ne pomišlja napustiti brand Reebok. Direktor Adidasa, Herbert Heiner: «Oba branda imaju svoj vlastiti image, vlastiti identitet koji se gradio godinama i decenijama. Uopće nije u pitanju da li da koristimo obje marke kako bi još više rasli.»

A sa zajedničkim prometom od oko 9 milijardi eura još uvijek im nedostaje preko dvije milijarde da bi dosegli vodećeg Nikea. Usporedbe radi, promet trećeg na ljestivici, Pume nije toliki. A kolikogod da je Adidas dobrano napunio blagajnu u prošloj, rekordnoj godini da se mogao što od vlastitog novca, a što kreditima kupiti Reebok, i blagajna Nikea je krcata novcem. Što će on sada učiniti da učvrsti svoj vodeći položaj, još ćemo vidjeti.