"Agnes i njegova braća" - novi film Oskara Roehlera u njemačkim kinima

Oskar Roehler u svijet filma ušao je kao scenarist, no uskoro je poželio i sam režirati. Njegov prvi redateljski rad, film ”Gentleman”, datira iz 1995. Za njega je napisao i scenarij, i u njega uložio 16 tisuća maraka što ih je nasljedio od bake. Nastavio je raditi filmove prema vlastitim scenarijima i u vlastitoj produkciji. No, pravi je proboj doživio filmom ”Die Unberührbare" iz 2000. godine. Na temelju biografije svoje majke, književnice Gisele Elsner, Roehler je napisao i režirao neobičan portret isto tako neobične žene. Film je osvojio njemačke kritičare, ali i milijun maraka vrijednu Njemačku filmsku nagradu za najbolji film 2001. godine.

Nakon ovog filmskog obračuna s majkom, koja je obitelj napustila kada je Oskar imao samo tri godine, u svom se novom filmu Roehler bavi jednom ne baš običnom i ne baš svakidašnjom obitelji. ” Želio sam prikazati sasvim normalne, obične ljude, za koje biste pomislili da bi mogli biti vaši susjedi, no iza čijih se naoko svakidašnjih života skrivaju sasvim druge čežnje. U najširem smislu to jest jedna obiteljska tragedija, ali i portret nekoliko generacija. Zanimljivo je i veselo pratiti junake i onda kada život prema njima nije blag. No i tada, tu i tamo javlja se tračak komičnosti”, kaže Rohler.

U prvom planu pojavljuju se Werner, u izvrsnoj izvedbi Herberta Knaupa - jedan od čelnika stranke ”Zelenih” koji osvaja medijsku pozornost novinama u ekološkoj politici Europske unije i frustrirani Hans Jörg, kojeg igra Moritz Bleibtreu, poznat iz Tykwerovog filma ”Trči Lola, trči”. Oni obojica čeznu za obiteljskom idilom ali Werner je već odavno izgubio poštovanje vlastite žene i sinova, a Hans Jörg, u potrazi za ženom svog života nailazi samo na one koje ga iskorištavaju. Oba su glumca svoje uloge odigrali maestralno, naročito Bleibtreu, koji je ovdje pokazao sasvim novo lice svojeg glumačkog umijeća. Dio zasluga za to, sasvim sigurno pripada i redatelju: “Herbert Knaup mi je objasnio da znati glumiti ne znači dobro odigrati glavnu ulogu, već da se radi o tome da i nečem osrednjem podignete vrijednost, tako da gledatelj pomisli da ta uloga ima veze sa stvarnim životom. A to što u filmu igraju ljudi kao što su Moritz Bleibtreu i Tom Schilling, to se uklopilo u koncept spajanja umjetničkog, i filma za širu publiku. Filma u kojem se puno toga događa, koji je dinamičan, koji je napet , a ne suhoparan kao mnogi drugi filmovi."

Roehler u svojim filmovima zaoštrava sliku stvarnosti, predstavlja je kao pomalo iskrivljeni odraz u zrcalu. Njegov je rukopis ponekad i naporan, no posjeduje određenu snagu koja ostavlja snažan dojam na gledatelje i drži ih prikovane uz ekran. Ovoga puta, uspjelo mu je čak i Agnes prikazati kao nježno, pomalo naivno, skoro pa anđeosko biće. Kao sasvim pozitivnu pojavu koja je čista suprotnost svojoj frustriranoj, napetoj, agresivnoj i neurotičnoj braći. Na kraju, Roehler se odlučuje za otvoreni kraj, u kojem se nazire i tračak optimizma. “Dojadilo mi je ljudima stalno pod nos stavljati nešto što bi ih moglo povrijediti. Možda i politička situacija ima veze s činjenicom da se sve više poistovjećujem s običnim gledateljem, te da se mogu sasvim uživjeti u njegov očaj. Pomislio sam: “ Ne mogu napraviti film koji će gledatelje rastužiti.”

“Agnes i njegova braća” vrlo je uspjela tragikomedija o potrazi za srećom u društvu koje, prema Roehleru ali i mnogim drugima, više ne funkcionira. Priča je to o sukobu generacija, o nekadašnjim 68-ašima koji se baš i nisu najbolje znali brinuti o svojoj djeci, te o usamljenosti. No, po Roehlerovom mišljenju, preživjeti je moguće uz malo crnog humora. A najbitnije je pomaknuti se, pa će se već nešto dogoditi.