Alberto Cairo - diplomirani pravnik i afganistanski dobročinitelj

U arhivima programa Crvenog križa u Kabulu nalaze se podaci o oko 80 000 pacijenata, od kojih su 30 000 žrtve nagaznih mina. U nekim se centrima nalaze i radionice u kojima se proizvode proteze, štake, kolica i ostali proizvodi koji invalidima olakšavaju kretanje. U centrima osobe s amputiranim udovima uče hodati, njima se pruža i psihološka pomoć. Već oko 20 godina program Crvenog križa u Afganistanu vodi jedan Talijan: 50-godišnji Alberto Cairo, diplomirani pravnik i veliki obožavatelj mačaka.

"Otkačeni" Talijan

Tko god ima priliku posjetiti Alberta u njegovom kaotičnom uredu ima priliku upoznati i njegovu Ritu: mala je mačka dokaz bezgranične ljubavi "otkačenog" Talijana prema četveronožnim gracijama. "Ovo je Rita, ona je ustvari mačak, ali to ona ionako ne zna, pa mu je svejedno da ga zovemo Rita...Rita se jednog dana odjednom pojavila u mom životu: mršava, izgladnjela, bolesna...Odmah smo ju usvojili. Sada je stara već tri-četiri mjeseca i to je jedna super mačka. Rita se odlučila da će joj novi dom biti moj ured...ja ustvari moram pitati Ritu za dopuštenje ukoliko želim ući u vlastiti ured", objašnjava neobično i nekonvencionalni talijanski Afganistanac.

Dva desetljeća ratova i strahota

Alberto Cairo star je 50 godina. Visok je. Mršav. Sjedokos. Nosi srebrene naočale. I bijelu liječničku "uniformu". Već gotovo 20 godina živi u afganistanskom glavnom gradu Kabulu i tamo je šef ortopedskog programa Međunarodnog crvenog križa. Alberto je na svojoj koži doživio dva desetljeća ratova i strahota koje su pogodile Afganistan...pa ipak u svim tim se godinama zaljubio u zemlju i njezine ljude: "To se dogodilo sasvim polako. Ne znam ni kada ni kako. Valjda na samom početku. Situacije je od početka bila teška, bilo je dosta problema. Ljudi su ovdje patili i morali smo nešto poduzeti. Ta me je zadaća okupirala u potpunosti. Polako sam se onda zaljubljivao u moj život u Kabulu...i još uvijek sam zaljubljen."

Radikalni životni zaokret

Alberto Cairo je u 80-im godinama prošlog stoljeća napravio radikalni rez u svom životu. Diplomirani pravnik od svog je hobija načinio zanimanje: kada mu je Crveni križ ponudio vođenje ortopedskog programa u Afganistanu on se nije dvoumio niti jedne jedine sekunde...o Afganistanu, kako danas priznaje, tada nije znao apsolutno ništa: "Sretan sam još i dan-danas da sam studirao baš pravne znanosti. No, moj posao fizioterapeuta mi pričinjava više zadovoljstva. U Europi moje kolege rade s kompliciranim tehnološkim pomagalima. Mi u Afganistanu na raspolaganju imamo jednostavna sredstva. Ali i s tim sredstvima možemo u potpunosti promijeniti nečiji život. Imamo dobre rezultate rada: ljudi kod nas dolaze doslovce puzeći, a kada nas napuštaju oni hodaju samostalno. I to s dostojanstvom. To je rad koji me ispunjava. Kako ne bih volio moj posao? To je nešto predivno!"

Pravnik koji fućka na zakone

Talijanski fizioterapeut svaki dan radi s invalidima, sa žrtvama rata koji još nije završio. Svaki mjesec u Afganistanu preko 60 ljudi strada u eksploziji nagaznih mina ili zaboravljenog streljiva. U Albertovim dosjeima skrivaju se podaci o preko 80 000 pacijenata, među njima i o ljudima s naslijeđenim invaliditetom, kojima u Afganistanu nitko ne pruža pomoć. Nitko osim Crvenog križa.

Talijanski pravnik "fućka" pri tome na zakonske propise: "Kada ja boravim u Europi uvijek kupim pokoji model pomagala za invalide i onda te modele kopiramo u Afganistanu, i to bez obaziranja na licence i prava intelektualnog vlasništva. Znam da to ne bih smio raditi kao odvjetnik, ali me to veseli. Neki korzeti za ljude s oštećenom kralježnicom u Europi koštaju 80 eura, a mi ih u Kabulu proizvodimo po cijeni od 6-7 eura i tako možemo pomoći mnogima. Ujedno osiguravamo radna mjesta u Afganistanu. Kopiranje tuđih proizvoda ima, nažalost, puno prednosti, ovdje nema mjesta za licence."

"Pozitivna diskriminacija"

Alberto zapošljava samo suradnike koji su i sami invalidi. On takvu praksu naziva "pozitivnom diskriminacijom". Osim toga talijanski dobročinitelj se pobrinuo i oko toga da ortopedski program Crvenog križa u Afganistanu dobije i vlastiti socijalni program. Otvorena je jedna škola, jedna učionica-radionica i jedna banka koja izdaje mini-kredite, pojašnjava Alberto: "Mi pokušavamo na taj način pomoći ljudima da nađu svoje novo mjesto u društvu. Radi se o njihovom dostojanstvu. Radi se o tome da se oni ponovno osjećaju kao ljudi dostojni poštovanja. To je važno. Nije se dovoljno samo pobrinuti oko njihove tjelesne rehabilitacije. To je poput stolice s tri noge. Jednostavno nešto fali."