Amerikanka na arapskoj TV-postaji Al Jazeeri

May Walsh je Amerikanka azijskog podrijetla. Izvještavala je iz Bagdada za CNN, ali je prešla na Al Jazeeru. Strastvena je novinarka koja oštro kritizira svoju domovinu.

Izgledom skromna veteranka

May Walsh je visoka metar i 60 centimetara, kosu veže u „rep“ i na prvi pogled izgleda kao praktikantica. Ali, s preko 30 godina ona je veteranka među ratnim izvjestiteljima. Snimateljica je i reporterka i jedna od rijetkih zapadnih novinara koji su o ratu u Iraku izvještavali ne uz zaštitu američkih vojnih snaga, nego se nalazila usred iračkoga stanovništva.

„Imala sam dojam da se Iračane već prije rata nije više doživljavalo kao ljude. Samo se diskutiralo posjeduje li Saddam oružje za masovno uništavanje ili ne. 26 milijuna Iračana u izvještajima se uopće nije spominjalo. Ja sam htjela pokazati što zapravo misli sasvim obični Iračanin, ali to je bilo nešto čega su se plašili svi američki mediji. To sam predlagala CNN-u, ABC-u, NBC-u, CBS-u, …, svima. Mislim da su svi oni jednostavno bili plašljivi. Ali, mi smo slobodna zemlja, zašto bi se trebalo bojati saslušati nekoga? Gdje je problem? I onda je došlo do iznenađenja – nakon što su sve američke TV-postaje pojedinačno prijedlog dobile, javila se Al Jazeera i rekla: da, to ćemo uzeti. U tom trenutku sam znala da je to postaja za koju želim raditi.“

Amerikanci ne žele čuti drugu stranu

Njezin novi posao je izazov. Jer, za američku vojsku je May Walsh od sada izdajnica. Za njih je Al Jazeera postaja koja služi Bin Ladenu, Saddamu Husseinu, ukratko: svim krvnim neprijateljima Amerike.

„Oni misle: s obzirom da ste bili u Bagdadu, vi ste na strani režima. S obzirom da izvješćujete s druge strane, sa strane neprijatelja, vi ste neprijatelj. Oni nisu bili u stanju prihvatiti drugu stranu, saslušati druge. Zato ja nemam problema raditi kao Amerikanka za Al Jazeeru. Jer, ja želim sve saslušati. A na Al Jazeeri se čuje i što misli američka strana, čuje se sva mišljenja. Ja u to vjerujem.“

Arapski muškarci teško prihvatili ženu

May Walsh tečno govori arapski i radi gotovo isključivo s Iračanima – s muškarcima kojima na početku ne pada lako prihvatiti američku kolegicu. Ali, to se brzo mijenja. Nakon prvih situacija u kojima se morala dokazivati kolege više ne doživljava May Walsh kao Amerikanku, nego jednostavno kao hrabru ženu. Sasvim drukčija je situacija kad se susretne s predstavnicima američke vojske. Njezine slike pokazuju što američki zračni napadi naprave na tlu. Dok zapadne televizijske postaje prikazuju američke vojne zrakoplove na plavom nebu, May snima rastrgane leševe, razorene kuće, majke koje tuguju za izgubljenom djecom. Te slike se ne uklapaju u američki ratni koncept. Amerikanci redovito ovu novinarku pozivaju u Predsjedničku palaču u Bagdadu gdje rezidira šef američke civilne uprave Paul Bremer i kritiziraju njezine slike.

„On ne žele priznati da je njihovo vlastito djelovanje u Iraku dovelo do bijesa i mržnje među pučanstvom. Da je njihova vlastita nesposobnost i brutalnost dovela do toga da ih Iračani više ne žele vidjeti u vlastitoj zemlji. Oni radije vjeruju da mi manipuliramo Iračane. Da svake večeri kad Iračani upale televizore i vide strašne stvari koje su se toga dana dogodile, da je to okrenulo Iračane protiv Amerikanaca. Pozivali su me u Predsjedničku palaču, napadali me, ali sam uvijek mogla reći samo jedno: Sve što mi radimo jest da izvještavamo što vi činite. Ne svaljujte na nas krivicu. Mi samo prenosimo vijesti. Mi samo pokazujemo ono što vi činite.“

Selektivno izvještavanje zapadnih medija

Kako različito razne TV-postaje mogu prikazivati istu situaciju May Walsh je postalo jasno najkasnije onoga dana kad je pao režim i kad je srušena statua Sadddama Husseina. Na zapadnim ekranima vidjelo se Iračane koji slave, Al Jazeera je pokazala čitavu situaciju, a totala je razotkrila da su oni koji su likovali bili mala skupina usred ljudi koji su se sasvim drukčije osjećali.

„Jedan novinar NBC-a je došao k meni i rekao, hej, hajde da napravimo nešto zajedno. Otišli smo u jednu bolnicu, jer je on htio napraviti prilog o prvoj bebi rođenoj u „oslobođenom Bagdadu“. Stigli smo tamo, majka je bila upravo rodila, a on je u glavi imao priču: ova beba u upravo oslobođenom Bagdadu je najsretnije dijete na svijetu. Onda sam mu ja rekla, znaš li što ova žena govori? Ona kaže da nema više živaca, jer za vrijeme trudnoće u njezinom gradu su padale teške bombe koje su uništavale bunkere, dobila je trudove za vrijeme posljednjih zračnih napada …, ali on to nije htio čuti. Ja sam pokušavala reći mu da je proteklih tjedana u ovom gradu poginulo jako puno ljudi. Ti ljudi su sve samo ne sretni. Oni su u šoku. Oni ne znaju što bi mislili. Oni ne znaju kako dalje. To je trenutno raspoloženje. Ali, svi su željeli vidjeti ljude koji slave, koji se vesele. Za tu priču su na sve bili spremni. Ali, stvarnu priču nisu htjeli.“