Arhitekt Frei Otto dobio najviše odlikovanje za umjetnost

On nikada nije vodio računa o tome da slijedećim pokoljenjima ostavi nešto trajno iza sebe. Ovaj 81-godišnji arhitekt prošlog je tjedna dobio jednu od najviših nagrada za suvremenu umjetnost - japansku nagradu "Preaemium Imperiale". Frei Otto je jedan od pet dobitnika ove međunarodne nagrade, dotirane sa 100.000 eura, koju se smatra nekom vrstom Nobeleve nagrade za umjetnost.

Frei Otto rođen je 1925. godine u mjestu Siegmar u saveznoj pokrajini Saskoj. Njegov je otac bio kipar i otvoren prema svemu sto je novo. Frei Otto je maturirao u Berlinu 1943. godine i odmah se upisao na Višu tehničku školu za arhitekturu. Tek što je započeo studij, bio je regurutiran. U zarobljeništvu se već počeo baviti svojim poslom i ujedno je zacrtao svoj osnovni pravac kojeg će slijediti i u budućnosti.

"Ja sam više pukim slučajem postao glavni arhitekt ratnog zarobljeničkog logora Chartre 501. Uvijek se radilo o pitanju kako raditi konstrukcije - mostove, tornjeve, vodovode - a da pri tome gotovo da i nema materijala."

S kolikom se minimalnom količinom materijala može nešto graditi? To je pitanje od životne važnosti za razorene njemačke gradove nakon Drugog svjetskog rata. Frei Otto se i teoretski posvetio tom pitanju i uskoro postao članom takozvane "Zelene moderne", pravca u arhitekturi koja radi s minimumom materijala i utroška energije.

U Stuttgartu je Frei Otto naišao na znanstveno okruženje u kojoj se osjećao kao kod kuće. On je među prvim znanstvenicima koji su radili interdisciplinarno. Koncem 60-tih godina osnovao je Institut za lake nosače površina pri Sveučilištu u Stuttgartu:

"Riječ "lako " - to je jasno - u fizikalnom smislu to znači nešto što nema veliku masu. A nosač površina može značiti neku krovnu površinu kao i široki most. Ta ploha međutim može biti i zaobljena. A upravo nosači zaobljenih ploha - koje nazivamo ljuske ili šatori - imaju tu karakteristiku da zahvaljujući zaobljenosti dobivaju na jačini i stoga mogu podnositi veća opterećenja. Zato ih se i naziva - nosači."

Zgrada Instituta je ujedno predstavljala njemački paviljon na svjetskoj izložbi EXPO u Montrealu 1967. godine - a to je predstavljalo njegov svjetski proboj. Bila je to jedna žičana mreža, razapeta na sve strane, koju su držali stupovi. To je pomalo podsjećalo na paukovu mrežu, ali i na neki cvjetni oblik.

1972. godine je uslijedio krov minhenskog Olimpijskog stadiona koji natkriva površinu od 74. 000 kvadratnih metara. Prototip laganog nosača površine je šator i zbog toga ni najmanje ne čudi što je Otto uskoro počeo graditi u zemljama u kojima je šator "kod kuće": u pustinji Saudijske Arabije. Ovaj majstor razapetih površina u inozemstvu je postao poznatiiji nego u domovini, no to njega nikada nije ni najmanje smetalo.

"Zapravo sam se oduvijek zaklinjao kako neću sebi dizati spomenik za vječnost. Zbog čega bi to čovjek uopće trebao raditi? To je veliko pitanje. I prilikom svake od tih dodjela nagrada i pohvala uvijek sam imao i pomalo grižnju savjesti. I ja sam netko tko kaže- prestanite već jednom stalno pitati tko su velike zvijezde arhitekture. To uopće nije bitno".

Za arhitekta Frei Otta dobra građevina je ona koja se dobro uklapa u svoju okolinu. Još nešto - dobru se građevinu treba moći lako i brzo izgraditi i jednako tako lako i brzo - ponovno srušiti.