Balkan u fokusu njemačkog predsjedanja EU-om
27. lipnja 2019
DW: Gospodine Reljiću, kako bismo iz ugla Berlina u ovom trenutku mogli sagledati politiku proširenja: drži li Berlin dosadašnji kurs, je li interes za zapadni Balkan smanjen zbog unutarnjih pitanja Njemačke i EU-a ili je on pojačan zbog nemogućnosti Bruxellesa da riješi neke od otvorenih problema u regiji?
Dušan Reljić: Nesumnjivo je da je Njemačka najvažnija država-članica EU-a kada je riječ o proširenju Unije. Nije opravdano mišljenje da je politika proširenja nešto što se utvrđuje u Bruxellesu i tako provodi. Politika proširenja je i dalje u potpunoj nadležnosti zemalja-članica. Tek kada među njima postoji dogovor, onda Europska komisija dobiva nalog kako da provodi pojedine detalje te politike. Zemlje-članice u svakom trenutku imaju mogućnost zaustaviti ili promijeniti tu politiku.
Njemačka u tom sklopu igra najznačajniju ulogu, ne samo zbog toga što su zemlje jugoistoka Europe najviše povezane s Njemačkom, nego i zbog toga što već dugi niz desetljeća Njemačka, zajedno sa SAD-om, među zapadnim zemljama ima najveći utjecaj na politička zbivanja u jugoistočnoj Europi. Njemačka je stavila do znanja i da ima interes nastaviti utjecati na zbivanja na tom području. U još neslužbenim papirima koji se pripremaju za njemačko predsjedavanje EU-om, koje će biti u drugoj polovici 2020. godine, stoji da će dva težišna vanjskopolitička pitanja biti situacija u Africi i zapadni Balkan. Zato smatram da postoji kontinuitet njemačkog zanimanja za jugoistok Europe koji možda u pojedinim trenucima nije tako izražen zbog unutarnjih pitanja Njemačke i EU-a.
Ponovno odlaganje početka pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, blokada dijaloga Beograda i Prištine, BiH bez promjene statusa na eurointegracijskom putu, sve to je dovelo do situacije koju mnogi opisuju najblaže kao zastoj, a neki smatraju da je politika proširenja EU-a na izdisaju. Kako Vi ocjenjujete trenutne prilike?
Ja pokušavam zamisliti jednu drukčiju situaciju. Na primjer, da ekonomski rast u zemljama koje žele pristupiti EU-u iznosi sedam do osam posto godišnje, da su pitanja pravne države i demokracije u boljoj situaciji. Sve to bi značilo da ne bi bilo prepreka za ubrzavanje politike proširenja EU-a. Ali pošto je privredni rast skroman, od dva do četiri posto, pošto postoje ozbiljna pitanja kada je riječ o poštovanju pravne države i funkcioniranju demokracije u cjelini, sve to otežava kandidature tih zemlja i udaljava ih od EU-a.
Na drugoj strani, EU će prvi put od svog postojanja biti krnja izlaskom Velike Britanije. Unutar Unije postoje nedoumice da li postojeći ekonomski, politički i socijalni modeli zemalja-članica proizvode tu situaciju koju karakterizira jačanje populizma. Postoji mnogo toga unutar Unije što ju dovodi u nedoumicu i potiče da sumnja sama u sebe, dok s druge strane kandidati za članstvo nisu u dobrom položaju. U tom sklopu nezadovoljavajućeg stanja s obje strane treba tražiti odgovor na pitanje zašto je politika proširenja zastala.
Dijeli li Berlin poziciju francuskog predsjednika Macrona koji želi da prvo dođe do reforme EU-a ili je bliži poziciji Europske komisije čiji se predstavnici zalažu za paralelan proces integracije i proširenja Unije?
Emmanuel Macron je uvijek naglašavao da želi produbljivanje europske integracije prije nego što dođe do sljedećeg proširenja. Signali Berlina su bili dosta suzdržani jer svako produbljivanje EU-integracije znači i više zajedničkog novca i raspodjele unutar EU-a. To prelijevanje novca iz jedne države u drugu birači teško prihvaćaju. U Njemačkoj, koja ima odlične ekonomske pokazatelje, postoji bojazan da bi one zemlje koje imaju slabije ekonomske pokazatelje, posebno na jugu, mogle zahtijevati veću preraspodjelu.
Kada govorimo uopćeno o odnosu Berlina i Pariza kao „motoru EU-a", vidimo li trenutno neki „kvar" ili je potrebno samo „zamijeniti ulje" da bi stvari profunkcionirale?
„Ulje" u odnosima država u Europi uvijek je bio zajednički interes da se kroz integraciju EU-a potakne privredni rast čime bi se lakše rješavala socijalna pitanja i ubrzalo blagostanje koje je osnovni cilj EU-a. Međutim, stvaranjem eura nastala je situacija u kojoj su neke zemlje sa sjevera Europe, kao što su Nizozemska ili Njemačka, produktivnije od drugih koje su na jugu. One kroz jedinstvenu valutu imaju korist, dok druge, kao što je Francuska, imaju velike probleme. Italija od uvođenja eura do danas nije zabilježila gospodarski rast. To su proturječnosti koje će zahtijevati preispitivanje mnogih stvari u EU-u.
Iz mnogih problema nastat će nova kvaliteta, ali nitko ne može predvidjeti kada i kako će to biti. U Njemačkoj se očekuje promjena na čelu Vlade, francuski predsjednik će htjeti biti ponovo izabran i očekuje se nova dinamika između novih partnera. To će biti prilika kada ćemo vidjeti može li francusko-njemački dvojac još brzo i zajednički „veslati".
Kako se trenutni odnos Berlina i Pariza oko unutarnjih pitanja EU-a odražava na proširenje i zapadni Balkan? Imali smo priliku vidjeti da se njemačko-francuska inicijativa deblokade dijaloga Beograda i Prištinezavršila bez rezultata i otkazivanjem sastanka u Parizu. Da li Njemačka i Francuska nemaju tu političku težinu da riješe to otvoreno pitanje na Balkanu?
Problemi koji postoje na jugoistoku Europe, prije svega secesija Kosova, su vrlo teški. Nigdje ne stoji da bilo tko sa strane takva pitanja može brzo riješiti. Možda je olako obećavana brzina koja se iznova pojavljivala kada je Zapad pristupao tom problemu, utjecala na prevelika očekivanja, prvo od berlinskog skupa, a onda se i previše značaja pridaje otkazivanju sastanka u Parizu. Nije povoljan trenutak za brza rješenja u odnosima Beograda i Prištine ili u odnosima među pojedinim dijelovima BiH.
Ne bih iz toga izvlačio zaključak da opada mogućnost Berlina, Pariza i Washingtona da utječu na prilike u regiji. Bilo koje rješenje koje će tu nastati neće se moći ostvariti, a da u tome ne sudjeluju zapadne zemlje i Rusija. Tek onda, ako se stvori jedan konsenzus unutarnjih i vanjskih čimbenika, može se očekivati ubrzani napredak. Takav konsenzus u ovom trenutku ne postoji, jer se radi o suštinskim pitanjima kao što su dioba teritorija, podjela Srbije kroz samostalnost Kosova. Sve su to gotovo jedinstvene stvari u europskoj povijesti i bojim se da ćemo još dugo biti u jednoj nerazjašnjenoj situaciji.
Njemačka je, kada je riječ o podjeli, odnosno razmjeni teritorija, kao rješenju za kosovsko pitanje prilično jasna: Berlin kaže da nema podjele i razmjene teritorija. Ali, nudi li istovremeno neku alternativu kada je riječ o mogućem rješenju tog, možda i najtežeg, problema u regiji?
Pretpostavljam da to ide u pravcu onoga što je dugo vremena bilo pravilo za koje su se zalagale zapadne vlade, pa i Vlada u Berlinu, a to je da treba tražiti rješenje koje neće dirati one granice koje su nastale 1999. godine, a koje će se zasnivati na unutarnjem jačanju autonomije Srba na Kosovu. Tu već postoji suštinski problem, a to je da pet država-članica EU-a nisu prihvatile secesiju Kosova i da u Vijeću sigurnosti dvije od pet stalnih članica ne prihvaćaju samostalnost Kosova.
Stvar je teška. Prilike u regiji su teške. Možda bi bilo lakše kada bi postojao zadovoljavajući ekonomski razvoj. Jedan put do nalaženja bržeg rješenja bio bi poticaj ekonomsko-socijalnog razvoja regije što bi možda omekšalo kruta politička gledanja i stvorilo povoljniju atmosferu.
Ako uzmemo u obzir naredni kratkoročni period, počevši od srpnja kada nas očekuje još jedan sastanak u okviru Berlinskog procesa, zatim i listopad kada se očekuje odluka o početku pristupnih pregovora sa Skopljem i Tiranom, vidite li tu mogućnost konkretnih pomaka i oživljavanje procesa proširenja na zapadnom Balkanu?
Ne očekujem mnogo. Ukoliko kancelarka Merkel bude uspjela ostvariti svoja obećanja i Skoplje započne pristupne pregovore, to bi bio pozitivan korak. Mislim da međunarodne kulise, kao što su sastanci Berlinskog procesa, suštinski ne pomjeraju situaciju, ali i da sam početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom nije nešto što će odjednom situaciju u cijeloj regiji bitno promijeniti.
Ono što je veoma bitno je hoće li regija uspjeti da brže ekonomski raste, a trenutno ne vidim nikakve naznake da bi se to moglo dogoditi. Samim tim neće biti ni mogućnosti da se popravi položaj u svakodnevnom životu ljudi. Ono što utječe na političku situaciju u najvećoj mjeri jejesu li ljudi zadovoljni svojim životom. Sva ispitivanja javnog mnijenja u regiji pokazuju da nisu zadovoljni. Njima je pitanje proširenja EU-a sve manje bitno, a više im je bitno kakva je to politika kod kuće koja ih drži u takvoj situaciji.
Dušan Reljić je šef briselskog ureda njemačke zaklade Znanost i politika. Bavi se aktualnim događanjima u zemljama zapadnog Balkana. Zaklada Znanost i politika savjetuje Bundestag i njemačku vladu po svim pitanjima vanjske i sigurnosne politike.