Bankrot - i što sad?

Njemački Savezni ured za statistiku zabilježio je u prvoj polovici godine više od 80.000 slučajeva stečaja. Njima je pogođeno 15.250 firmi i 51.800 privatnih osoba. To je posljednji korak do propasti poduzeća ili čovjekove egistencijalne sigurnosti koji će često značiti i totalni osobni poraz. No sad je čak i politika priznala ovaj problem.

 

Pogrešno čekanje

 

Jedan od najvećih problema za one koji se nalaze pred stečajem je oklijevanje. Prezaduženi čekaju predugo, prije no što odluče podnijeti molbu za stečajem, smatra parlamentarna zastupnica Elisabeth Winkelmeier-Becker: "Gospodarska šteta prozrokovana stečajnim postupakom koji odrađen na optimalan način, mjeri se u milijardama. Tako da puno toga, što bi moglo biti spašeno, sanirano, zbog loše ili prebrze lividacije prouzroči još dodatnu štetu."

Elisabeth Winkelmeier-Becker je zastupnica kršćanskih demokrata i članica parlamentarnog Odbora za pravona pitanja pri Bundestagu. Odbor upravo radi na pripremi zakona koji bi trebao olakšati stečajni postupak - i dužnicima i vjerovnicima. Preispitati se moraju i kvlaifikacije sudaca i upravitelja stečajnog postupka, smatra ova zastupnica.

No planirane promjne više neće moći pomoći Attili von Unruhu. On je molbu za stečajni postupak podnio 2005.  Taj korak je za njega predstavljao "čin oslobođenja" prisjeća se 51-godišnjak iz okolice Kölna: „Od tog trenutak sam znao da je kopno na vidiku. Znao sam da ponovo imam perspektivu i da ću za 6 godina biti oslobođen dugova..."

 

Kao u filmu

 

Šta se uopće dogodilo? Von Unruh je bio suvlasnik jedne marketinške agencije, koju je prodao. Kad je kupac bankrotirao, to je izravno pogodilo von Unruha, koji je bio jamac. Banka je zahtijevala hitnu isplatu 300.000 eura. Ali, Attila von Unruh je oklijevao s prijavom privatnog stečaja: „Bio sam poduzetnik koji je uspio prebroditi mnoge krize. Stoga sam se dugo nadao da će stvari možda krenuti nabolje. Ali, omča se sve više zatezala, zrak postojao sve rjeđi. Jednoga dana čovjek je primoran sam sebi priznati da tako više ne ide.“

Ni nakon pokretanja stečajnog postupka, problemi nisu prestali. Najprije sram, koji je ogroman. Propast je nešto što čovjeka zapečati i što ga vodi u usamljenost. Stalno se postavlja pitanje krivnje.  A i sam stečajni postupak je poput filma strave i užasa, prisjeća se Attila von Unruh: „Kada želite novi počatak, shvatite da ne možete otvoriti tekući račun, da ne možete prijaviti telefonski priključak niti priključak za struju i tako u nedogled. Ne možete organizirati najjednostavnije stvari, koje su vam potrebne za život. Ne možete naći novi stan, jer vas nitko ne želi za podstanara.“

Von Unruh je u međuvremenu osnovao savjetovalište pod nazivom: „Anonimni insolventi“. Dolaze mu šefovi propalih tvrtki, ugledni ljudi, bivši gospodarstvenici. Žele se informirati, posavjetovati, razgovarati. Uz ovu djelatnost, za koju ne uzima novac, Attila von Unruh radi i kao samostalni konzultant. Nakon osobnog poraza, on je napravio dva nova početka.

Autor: Petra Nicklis/ Jasmina Rose

Odg. ur.: Snježana Kobešćak