1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Berlin Alexanderplatz" u režiji Jarga Patakija – religijska pripovijest ateista

Hartmut Krug7. siječnja 2005

Roman Alfreda Döblina "Berlin Alexanderplatz" objavljen je 1929. godine. Radnja mu se odvija u kaotičnome Berlinu u doba Weimarske republike.

https://p.dw.com/p/9Zl1
Redatelj Jarg Pataki s velikim uspjehom na scenu Državnoga kazališta u Hannoveru postavio je predstavu "Berlin Alexanderplatz" po motivima istoimenoga romana Alfreda Döblina.
Redatelj Jarg Pataki s velikim uspjehom na scenu Državnoga kazališta u Hannoveru postavio je predstavu "Berlin Alexanderplatz" po motivima istoimenoga romana Alfreda Döblina.Foto: DHM

Prvi put ekraniziran je 1931. godine, a televizijska serija u 13 nastavaka i režiji znamenitog Rainera Wernera Fassbindera doživjela je 80-ih godina ogroman uspjeh – ne samo u Njemačkoj, nego i u inozemstvu – te se pobrinula da ovo Döblinovo djelo postane poznato i širokim masama. "Berlin Alexanderplatz" često je postavljan i na kazališne pozornice. Najnovija inscenacija u Hannoveru izazvala je veliku pozornost njemačke kulturne javnosti, između ostaloga zahvaljujući njezinom redatelju Jargu Patakiju čiji su komadi šareni splet glumaca, maski i lutaka.

Nekakve čudne figure toboganom se spuštaju na pozornicu: tijela su im obavijena istim zelenim platnom, dok im glave od kartona – što ih ponekad nose na pravome mjestu, ali i na leđima ili nogama – odaju, primjerice, lik Dantona ili Robespierrea. To su povijesne marionete iz drame "Dantonova smrt" Georga Büchnera, kojima redatelj Jarg Pataki daje priliku da se okušaju u različitim ulogama i uskoče u kožu raznih figura – stavljajući si i skidajući različite maske, tj. glave. Jarg Pataki, švicarski redatelj mađarskoga porijekla, rođen je 1962. godine. Studij za zborovođe pohađao je u Baselu, glumu je studirao u Ženevi, a dramsku režiju u Berlinu. Njega na pozornici ne zanima prostiranje psihologije. Zato na scenu često istovremeno dovodi glumce, lutke u prirodnoj veličini i zbor posebnoga karaktera i funkcije:

"To za mene ima jako filozofsko i etičko značenje. U kazalištu također nastojim promišljati ljudske i društvene utopije, te pokušavam već i u procesu rada kao i umjetničkog stvaranja realizirati jednu takvu utopiju – naime učiniti nešto zajedničkim snagama, a da se pritom ne izgubi vlastita individualnost."

Inscenacije Jarga Patakija estetski su vrlo dojmljive. Upotreba različitih sredstava ne robuje shemi pobuđivanja čula, već slijedi jasnu svijest o formi. Vrlo je svjesna i upotreba jezika:

"Volim baratati posebno oblikovanim jezikom, poetskim jezikom. Zbor uvijek prisiljava na oblikovanje jezika. Jezik je za mene više od nositelja smisla, on je i glazbeni element."

Jarg Pataki predstave režira u Münchenu i Luzernu, Berlinu i Meiningenu – ne samo dramska, nego i glazbeno-scenska djela. Na scenu je postavio "Ukletog Holandeza" Richarda Wagnera i "Ameriku" Franza Kafke, ali i "Jakoba von Guntena" iz pera Roberta Walsera:

"Sve su to komadi koji u prvome redu teže epskoj formi. Oni se ne oslanjaju na priče koje se odigravaju između pojedinačnih, do kraja formuliranih individua, već individue uvijek stavljaju u odnos prema cjelini, dakle prema svijetu i možda onome što je iznad njega, te nastoje istražiti, tj. propitati što je to, što nas u životu pokreće."

Burne su njegove reakcije na nagađanje da ga zanima samo suvremeno:

"Naprotiv: moje prve dramske postave bili su komadi meni vrlo dragog autora Philippea Minyana, Francuza koji danas, s današnjim sredstvima, po mojemu mišljenju piše uvijek aktualne, bezvremenske komade, intenzivno radeći s jezikom i formom. Ono što me doista ne zanima jesu anegdotska, koloristička djela sadašnjice. Ja neprestalno tragam za velikim poetskim dostignućem."

Veliko poetsko dostignuće uz ogroman uspjeh Jargu Patakiju upravo se posrećilo s predstavom "Berlin Alexanderplatz" Alfreda Döblina u Državnome kazalištu u Hannoveru. On svjesno ne aktualizira Döblinov "velegradski roman", već ga prikazuje kao egzistencijalni, biblijski obilježen mrtvački ples žrtvene životinje – čovjeka:

"Aktualizacija za mene nije odlučujuća stvar. Tema je ili vječno aktualna – ili nije. U našem slučaju radi se o čovjeku u kozmosu izvan granica stvarnosti. – Centralna tema 'Berlin Alexanderplatza', koja prožima cijelo Döblinovo djelo, a koja se često previđa, uvijek je u stvari religijsko pitanje. U stadiju, u kojemu se Döblin nalazio pišući 'Alexanderplatz', ono je pozicija čovjeka u potrazi, koji ne može vjerovati u Boga, što će se u njegovom životu kasnije promijeniti. Ovdje je, znači, riječ o inicijalnoj religijskoj priči koju je napisao jedan ateist."

Na pozornici scenografa Roberta Ebelinga iznad još zaobljene rotacijske ploče uzdiže se široka kuća. Njena je pozadina poput zidnih tapeta oblijepljena javnim mišljenjem s mnogih novinskih stranica. Kuća je ponekad zatvor, ponekad klaonica... Franz Biberkopf iz kuće se strmoglavio na životni put koji se vrti u krug, dok maskirani zbor s visine komentira situaciju.

Taj zbor, što se – ponekad odjeven u šinjele, a ponekad vidljiv samo kao niz glava – pojavljuje nad krovom kuće, poput pripovjedača i komentatora sudjeluje u oblikovanju epske forme predstave. Mnogo je lutaka – nadahnuto oblikovanih i u prirodnoj veličini – koje kao da potiču izravno od umjetnika Grosza ili Dixa, a glumci su dijelom maskirani šminkom ili deformirani maskama na licima i tjelesnim osakaćenjema. Čitava je Petakijeva inscenacija veliki poetski nacrt vizuelne snage.