Berlinski spomenik židovskim žrtvama nacizma

Rasprave o primjerenosti tog spomenika nisu se vodile samo uoči početka i za vrijeme gradnje spomenika u samom središtu Berlina, koji se sastoji od 2 700 sivih betonskih stela na površini velikoj kao dva nogometna igrališta, već one ne jenjavaju ni sada, nakon što je i službeno otvoren za sve posjetitelje i građane Berlina. Što više – sada tek počinju! Već prvih dana nakon otvaranja spomeničkog područja brojni su promatrači s oduševljenjemi ili sa zgražanjem – ovisno o točki gledišta – komentirali odnos posjetitelja prem tom spomeničkom kompleksu čija je fukcija podsjećanje na oko 6 milijuna židovskih žrtava nacističkog režima u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Autor spomenika američki arhitekt Peter Eisenmann o tome kakav je dojam želio postići ovim neobičnim spomeničkim kompleksom, kaže:

«Na ovom se mjestu treba kretati – to je mjesto eksesivno, klaustrofobično, usko – tu su zvukovi drugačiji, svjetlost je drugačija i svijet se drugačije doživljava. To su utisci koje smo željeli izazvati, kako bi ljudi možda osjetili kako je to kad si izgubljen u prostoru, kad si možda izgubio majku, kakva je to tišina kad su ljude ubijali u Aušvicu».

Tako je to zamislio autor spomeika. No – tko može posjetiteljima određivati kako da taj spomenik dožive, odnosno, kako da se kako da se na tom mjestu ponašaju?

Svega nekoliko sati nakon otvaranja, jedan je stariji Berlinčanin uzbuđenim drhtavim glasom na engleskom jeziku opominjao turiste koji su se se popeli na jednu od 2.700 stela i tamo se fotografirali. Stariji je gospodin ogorčeno upozoravao kako je to skrnavljenje spomen obilježja ubijenim Židovima. Dama koja je bila u njegovom društvu

izjavila je kako bi se taj spomenički kompleks, zbog takvog ponašanja posjetitelja, trebalo zatvoriti.

No do toga ipak nije došlo, niti će - nadajmo se, doći. No ipak se osjeća izvjesna nelagoda kada se ljudi na tom mjestu preslobodno ponašaju. Takvo raspoloženje može se pratiti i u berlinskim dnevnim listovima koji su objavili brojne fotografije djece koja se igraju i skaću po stelama i turista koji tamo jedu svoje sendviče. Gradonačelnik Berlina Klaus Wowereit poziva građane da se prema tom spomeniku odnose s više poštovanja.

Do sada međutim, na sreću, nitko nije zatražio da se uvede snažnija policijska kontrola ili da se spomenik ogradi. Takvo stajalište zastupa i Paul Spiegel, predsjednik Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj koji smatra da se ništa drugo niti nije moglo očekivati kad se takav spomenik podigne u središtu grada i kada je otvoren za javnost.

Iz ptičje perspketive spomeničko područje veličine dva nogometna igrališta doista podsjeća na ogromno groblje – djeluje snažno i ulijeva strahopoštovanje. No gledano izbliza, taj kompleks, usred gradskog prometa i buke, kroz kojeg prolaze cijeli razredi učenika i hrpe turista, djeluje potpuno drugačije. Niske stele na rubu primamljuju umorne turiste da sjednu i odmore noge. Na stelama se ljudi fotografiraju i jedu svoje sendviče.

Oni koji posjećuju ovaj spomenik, ne samo zbog potpuno razumljive turističke znatiželje, već kao spomen mjesto žrtvama nacizma, trebaju doći u ranim jutarnjim ili kasnijim večernjim satima kada je ovdje mirnije. To je doduše prilično žalosno, ali kao što i sam Paul Spiegel, predstavnik Židova u Njemačkoj, kaže – spomenik treba uzeti takvim kakav jest i učiniti od njega najbolje što se može.

No – što je najbolje? Najbolje je to što se u ovaj neobični spomenički kompleks američkog arhitekta Petera Eisenmanna slijeva neočekivano velik broj posjetitelja.

Očito je ispunjena svrha tog obilježja u Berlinu da podsjeća na sudbinu šest milijuna ubijenih Židova, u mjestu iz kojeg je vođena kreirana politika zločina. Spomenik u svakom slučaju daje povoda za razmišljanje o nacističkoj politici istrebljivanja Židova. O tome govori i interes posjetitelja koji u repovima čekaju na ulaz ispred podzemnog dijela ovog kompleksa u kojem su prikazane sudbine pojedinih židovskih obitelji. Može se reći da su ljudi prihvatili ovaj spomenik – doduše na vrlo različit, djelomično i neprihvatljiv način. Arhitekt Eisenman napominje kako posvuda u svijetu ljudi sjede, stoje ili skaču na spomenicima. To je znak da se oni tamo rado zadržavaju. Možda je on u pravu. Ovaj spomenik je nezaobilazan simbol u središtu Berlina, kojim Nijemci priznaju svoju krivnju za zločine nad Židovima. No ovo nije autentično mjesto na kojem su se strahote i događale – tu nema plinskih komora kao u Aušvicu. Zbog toga se možda treba tolerirati ponašanje kakvo se na mjestima gdje su se odvijali zločini ni u kom slučaju ne mogu tolerirati.