Beskućnici Mostara: "Dogodio se ovakav život"

Gospodin Omar (na naslovnoj fotografiji) je u kasnim tridesetim i sa svojom suprugom Sabahetom živi u izgorjeloj ruševini. Do njegove nastambe dolazi se strmim puteljkom obraslim grmljem i šikarom, jedva nekoliko desetaka metara udeljenim od stambenih zgrada. On je Mostarac i bez doma je već puno desetljeće.

"Kuća mi je izgorjela i od tada živim svugdje po Mostaru. Sada živim ovdje. Dobro je. Imam šporet, 'smederevac'. Dobro grije kada pronađem drva i naložim vatru. Tada je toplo, a kada nemam drva, onda ništa. Često se idemo grijati kod svoga prijatelja Janjiča", kaže Omar za DW.

Već četiri godine živi u izgorjeloj, čađavoj, betonskoj potleušici čiji su jedini inventar šporet, stolica i dva 'jogi' ležaja, a jorgan vrata. Dok siromaštvo i nemilosrdan život izviru iz svakog atoma hladne nastambe, na bogatstvu duha i prijateljskog pogleda pozavidjeli bi mu mnogi, daleko materijalnim bogatiji sugrađani.

"Evo, čekam dostavu Minoresa. Ovo je previše, ovo je hotelski. Hrana je vrhunska, prava hotelska. Hvala im. Oni su naši anđeli, najljepši ljudi koje sam upoznao u svom životu", govori Omar dok prebire po upravo darovanim vrećicama tople hrane.

Svaki novi dan, nedostojan čovjeka, čine lakšim volonteri Minoresa. Ovo je ideja mladog i karizmatičnog svećenika fra Dalibora Dade Milasa koja je prerasla u organizaciju volontera i aktivista posvećenih pomaganju beskućnicima, siromašnim i potrebitim obiteljima. Jedine takve koja skrbi o najugroženijima.

U blizini živi i Omarov prijatelj, također beskućnik Šćepo Janjić. Obojica zajedno čekaju mlade volontere Minoresa kako bi preuzeli hranu i tople pokrivače.

"Bez riječi sam. Ovo nam puno znači. Bez posla sam, bez plaće...", kaže vremešni Šćepo, također Mostarac. Na pitanje kako je dospio u svoju poteškoću samo kaže: "Dogodilo se".

Tri krumpira za večeru dvojici braće

Mujo Merdžani upravo je bratu Skenderu i sebi pripremao tri krumpira za večeru. Bez mesa, bez kruha, bez i malo sira... I on i njegov brat su beskućnici Mostara već četiri godine. Žive u privremenom smještaju u jednoj prostoriji ruševne prizemnice nekadašnjeg Sjevernog logora. "Živjeli smo i školovali se u Makedoniji jer mi je otac Makedonac, a majka iz Blagaja kod Mostara. Nakon njegove smrti stric je uzeo cijelo imanje, a mi smo se s majkom vratili u Mostar.

Odrekla nas se i više ne živi s nama, a mi se nekako snalazimo", ukratko je za DW ispričao svoju životnu priču ovaj mladić. U sobi im je toplo, a iako je prostorija mala, kaže da dobrodošlicu često pruže i ostalim nevoljnicima bez krova nad glavom.

"Kada je hladno primimo dvojicu-trojicu. Imam ovdje dvije spužve i spavaju na podu kada je previše hladno", pokazuje on. Toploj večeri, prikupljenoj iz donacije Studentskog doma u Mostaru jako se razveselio. "Ovo nam puno znači, vjerujte. Meso jedino i jedemo kada nam donesu naši prijatelji", kaže on.

"Nisam baš model za poziranje"

Ni za Dubrovčanina Marina ne bi se moglo kazati da je u Mostaru "pronašao svoj dom". I on je beskućnik. Ovaj vrsni zanatlija, stolar, kaže da često obilazi mjesta u Hercegovini u potrazi za kakvim-takvim poslom i barem kakvom zaradom. Po svoju "humanitarnu pošiljku" došao je sam kod mostarske, razrušene "staklene banke".

"Kako sam dospio u ovakav život? Ne znam ni sam. Nema posla, nema sredstava za život. Radio sam malo po Međugorju i ostalim mjestima, bio sam jedno vrijeme i bolestan...a sada nema posla, ne možete zaraditi niša pa onda nemate ni što jesti. Ponekad sam prinuđen i prebirati po smeću. Tako je to", kaže on govreći za DW. Ovaj gospodin, strpljivo pozira s poklonjenim pokrivačima i večerom. "Ne smeta mi, samo slikaj, ali nisam baš model za poziranje", kaže ne gubeći smisao za humor i dostojanstvo unatoč svojoj poteškoći. Ne zna što donosi sutra, ali ne propušta podsjetiti da je dobar zanatlija, stolar. "Pa ako kome treba...", stidljivo se preporuča ovaj Dubrovčanin.

"Beskućnik može biti sutra bilo tko od nas"

Ne postoji pozdana statistička brojka o beskućnicima u Mostaru i Hercegovini, ali se pretpostavlja da ih je samo u Mostaru oko 20-tak. Kako kaže volonterka Minoresa Sanela Rozić, beskućnici su kao ptice selice jer idu tamo gdje im klima i uvjeti bolje odgovaraju.

"Često se događa da dođu iz Bosne u Mostar jer im je ovdje klima ugodnija, pogotovo ljeti. Ali ove godine vremenske okolnosti su takve da ni Mostar nije puno topliji. Nekada ih ima 20, nekada 10, sve ovisi o godišnjoj dobi. Nitko se nije rodio kao beskućnik, život je takav, okrene se sve i u trenutku si na ulici", kaže ona za DW. Pomaganje beskućnicima, kao i siromašnim obiteljima i svima u potrebi, ispunjava ih osjećajem da su učinili nešto dobro.

Hranu, potrepštine i odjeću koju ovi aktivisti dijele beskućnicima i za oko 50 najsiromašnijih obitelji doniraju mostarski restorani, pekarnice, studentski dom, trgovine, stanovnici Mostara i okolice. "Tijekom ljeta, kada ne radi studentski dom, organiziramo akcije 'Kuhamo za beskućnike. I mi sami smo iznenađeni odzivom građana koji beskućnicima pripravljaju kompletan obrok, od predjela, glavnog jela do deserta. Ne biste vjerovali koliko su Mostarci puni razumijevanja i humanosti, samo ih netko treba malo potaknuti", slažu se Sanela, Igor, Ivan, Ana, Ilija.

U Hercegovini ne postoji prihvatilište za beskućnike, a vizija volontera Minoresa je Centar za resocijalizaciju beskućnika kao posljednji korak u konačnoj reintegraciji u društvo te rad s mladima. Sada su to samo derutne prostorije u Rodoču koje trebaju renoviranje kako bi se što prije krenulo s radom.

"Nitko se nije rodio kao beskućnik. Svi ovi ljudi imali su svoje obitelji. Beskućnik ili socijalno ugrožen sutra može biti bilo tko od nas. Zahvaljujemo se svima koji pomažu, baš kao što je i naše geslo 'Pomozite da im pomognemo'", zaključuje ova humanitarka.