Bez hipokampusa nema sjećanja

Na početku su to neodređene električne i kemijske aktivnosti u mozgu. Oslobađaju se čestice koje prenose informacije, proizvode se bjelančevine, pojačava se veza između živčanih stanica. Na kraju iz tog obrasca nastaje sjećanje – sjećanje koje može biti vrlo plastično. Profesor Christian Elger s Klinike za epileptologiju u Bonnu opisuje: ”Kada se danas možemo sjetiti poznatog 11. rujna, ljudima dajem samo deset sekundi vremena i tada oni iz svog sjećanja izvlače cijelu scenu.”

Vidi se kako se zrakoplov zalijeće u toranj WTC-a, pred očima je oblak od eksplozije, čuju se krici onih koji promatraju.

”Snažne se emocije očito jako urezuju u mozak i pohranjuju se na sasvim poseban način" kaže Elger. Slike duboko urezane u sjećanje pohranjene su na različitim mjestima. Kod prisjećanja sadržaji koji su disperzivno pohranjeni ujedinjuju se i dozivaju u svijest.

Za svoj 16. rođendan H.M.je imao svoj prvi veliki epileptični napad. Bolest je brzo počela napredovati. 1953. H.M. je napunio 27 godina i imao je jedanaest napada na tjedan. Ništa nije pomagalo. Inteligentni mladić iz Connecticuta, koji je tako rado čitao kriminalističke romane, nije mogao više sam izići iz kuće. Njegov liječnik se odlučio za radikalnu operaciju.

Budući da je epilepsija ”kratki spoj” na jednom usko ograničenom mjestu u mozgu, liječnik je zlo htio sasjeći u korijenu, pa je djelomično odstranio dio sljepoočnog režnja u kojem su nastajali napadi njegova pacijenta. Operativnim je zahvatom na objema stranama mozga izvadio komad veličine jabuke i napadi su nestali. No, za H.M.-a život se sastojao samo od prošlosti i sekunde sadašnjosti: više nije mogao stvarati nova sjećanja.

Hipokampus se nalazi u zalisku sljepoočnica ispod kore velikoga mozga. 1953. nitko nije znao zašto bi trebao služiti taj skvrčeni dio nalik na morskog konjica. Operacija je otklonila tu rupu u znanju. Kao ulazna postaja hipokampus igra središnju ulogu pri tome hoće li sjećanje uopće nastati. ”Bez njega se ne može, čak i za ranije prizivanje relativno svježih sjećanja, koja su stara nekoliko mjeseci, možda godinu ili dvije. Što je neka informacija starija, što je snažnije umemorirana to je otpornija na sve smetnje” – objašnjava Elger. Zbog toga osobe oboljele od Alzheimerove bolesti, kod kojih je hipokampus uništen, još uvijek mogu izgovoriti neku staru pjesmicu. Zašto je to tako, još uvijek je nejasno: ”Jedna od pretpostavki jest da imamo sustav registara koji se jednom napuni i tijekom našeg života se potroše sva otporna, solidna mjesta za pohranu informacija."

Tada se koriste druga područja, no tamo se sjećanja ne urezuju toliko duboko. U kasnijem dobu uglavnom samo emocionalno nabijena sjećanja dolaze u jednostavni sustav registara: poput slika od 11. siječnja.

”Sigurno postoje ljudi koji, osobito pred sudom kažu: ne sjećam se . Toga naravno ima često. To je izgovor. Ali postoje i oni koji to ne žele priznati, no toje subjektivna izjava ljudi" primjećuje Elger. Jer, čak i oni koji pate od senilnosti sjećaju se sasvim starih stvari. Čak i H.M. Operacija koja mu je uništila život nije mogla izbrisati njegova sjećanja na djetinjstvo i mladost, kao ni njegov karakter. On i dalje voli detektivske priče, ali za njega je američki predsjednik i dalje Truman.