Bio jednom jedan zid...

Nekadašnja zona smrti oko Zida već 48 sati nakon otvaranja granice više nije bila nimalo zastrašujuća. Tu se sada slavilo, usred Berlina. Istočni i zapadni Nijemci se doživljavaju kao jedan narod.

Mađarski vojnici počeli su 2. svibnja 1989. na više mjesta uklanjati žičanu ogradu na granici s Austrijom. To su bile i prve rupe u ideološkoj granici između istočne i zapadne Europe nakon kraja Drugog svjetskog rata.

Građani DDR-a 7. svibnja 1989. biraju lokalne parlamente. Rezultati su očekivani, jer su lažirani. 98 posto građana DDR-a navodno želi da na vlasti ostane ista nomenklatura. Međutim, ovoga puta se oporba tome opire. Dan kasnije prosvjednici u Leipzigu izlaze na ulice.

Sjednica članica Varšavskog pakta u srpnju 1989. u Bukureštu: Gorbačov se odriče doktrine Brežnjeva, što znači da Sovjetski Savez više nema pravo intervenirati u bratskim zemljama. Saveznici Moskve će ubuduće sami morati rješavati svoje nacionalne probleme.

Za mnoge građane DDR-a tradicionalni ljetni odmor u Mađarskoj 1989. godine znači prekretnicu u životu. Širom Istočne Njemačke se pročulo da je ograda između Austrije i Mađarske puna rupa. Čitave obitelji, s djecom i koferima, brzim korakom hitaju ka slobodi. Graničari ih samo promatraju.

U ljeto 1989. su veleposlanstva Savezne Republike Njemačke u istočnoj Europi bila vrlo omiljen cilj građana DDR-a. U zapadnonjemačkom predstavništvu u Pragu ih je u jednom trenutku boravilo čak 5.000!

Hans-Dietrich Genscher kaže da je to bio najdirljiviji trenutak u njegovom životu. Njemački ministar vanjskih poslova je 30. rujna 1989. s balkona veleposlanstva u Pragu priopćio nazočnim građanima DDR-a da im je odobren odlazak na Zapad. To je emocionalni vrhunac prije pada Zida.

U godini kada se slavilo 40 godina postojanja DDR-a, Leipzig je postao centar prosvjeda. Takozvane "demonstracije ponedjeljkom" postale su ritual oporbe. Krajem rujna na ulicama je 8.000 ljudi, sredinom listopada 70.000, a krajem istog mjeseca 300.000 prosvjedovalo protiv Honeckera i njegovih kompanjona na vlasti.

Početkom listopada, Njemačko veleposlanstvo u Pragu je ponovo prepuno. Slično je i u Varšavi. Na kraju je 6.000 građana DDR-a napustilo veleposlanstva u smjeru Zapadne Njemačke i to specijalnim vlakovima.

Unutrašnja erozija DDR-a je bila izuzetno pojačana u vrijeme kada se slavila obljetnica nastanka države. Oporba je isprva samo tražila reforme postojećeg sustava, no u listopadu su se ti zahtjevi proširili i na slobodne izbore i otvorene granice. Honecker nije htio popustiti, no Gorbačov je dobro shvatio da je došlo vrijeme za promjene.

Erich Honecker, šef države i partije ostao je do kraja neumoljiv. Zato ga 18. listopada svrgava vlastiti Politbiro. Umjesto njega je došao Egon Krenz, koji je DDR pokušao spasiti obećavajući reforme. No već je bilo prekasno.

Početkom studenog prosvjedi su stigli i do glavnoga grada. Više stotina tisuća građana je na ulicama - njihov moto je: Bez nasilja!

Prosvjedi s Aleksanderplatza u Berlinu se prenose uživo. To je za DDR senzacija! Oporba traži slobodu putovanja, govora, medija, okupljanja - i kažnjavanje Stasija.

Riječi koje su promijenile svijet: premoreni i loše pripremljeni Günter Schabowski zbunio se dok je javno iznosio provizorno pravilo o mogućnosti građana DDR-a za izlazak iz zemlje. Na pitanje novinara od kada to pravilo važi, on je pogledao u svoje bilješke i rekao: od ovog trenutka, odmah. Reuters prenosi senzacionalnu vijest 9. studenog 1989. u 19.03.

Za noć između 9. i 10. studenoga 1989. mnogi kažu da je "noć u kojoj su snovi postali stvarnost". U roku od 48 sati stotine tisuća građana DDR-a došle su u zapadni Berlin, pješice, biciklom ili - u trabantu.

Četiri dana poslije pada Zida: Erich Mielke, šef STASI-ja molio je za razumijevanje pred zastupnicima. Gledala ga je cijela Njemačka. Bijedni posljednji nastup nekoga čije ruke su uprljane krvlju.