Biomasa kao gorivo – šansa ili rizik?

Brazilska industrija šećera tijekom protekle godine proizvela je oko 15 milijardi litara alkohola etanola kojim se pokreću vozila. Time Brazilci ne samo da pokrivaju veći dio vlastitih potreba za etanolom, već uspijevaju godišnje izvesti i tri milijarde litara goriva, ponajprije u Japan i u Sjevernu Ameriku. Perspektiva globalnog tržišta na kojemu bi prije svih zemlje u razvoju mogle ponuditi različite energente, od biomase, etanola ili biljnog ulja, kod razvojnih političara budi mješovite osjećaje.

Globalna trgovina u povojima

Kada bi se sve obradive površine optimalno iskoristile, Europa bi čak 12 posto svoje ukupne potražnje za primarnom energijom mogla pokriti domaćom biomasom. To su izračunali znanstvenici s Instituta za energetiku i okoliš u Leipzigu. Nevedeni udio bi u budućnosti mogao rasti i dalje; prije svih kod bio-dizela će sve mogućnosti eksploatacije biti brzo dosegnute zbog ograničenosti odgovarajućih zemljišnih površina u Europi. Veliki potencijal je prisutan u zemljama u razvoju u Južnoj Americi i u Africi. One bi mogli akumulirati puno više biomase nego što im je za njihovu energetsku potrošnju doista potrebno. Globalna trgovina je ipak još uvijek u samim začecima, kaže Daniela Thrän iz instituta u Leipzigu: «Svjetsko bioenergetsko tržište svodi se na nekoliko kanala izvoza bioetanola iz Brazila u pravcu SAD-a, Japana i pomalo Koreje. Osim toga etablirano je i tržište biljnog ulja kao prehrambene namirnice. To ulje bi moglo postati i važan bioenergent. Zatim postoji i malo, ali rafinirano tržište piljevine. Ono je iznimno malo i glavni tok robe je iz Sjeverne i Južne Amerike u smjeru Skandinavije, dijelom i Njemačke. Tržište piljevine pokazuje vrlo dobar razvojni potencijal.»

Nova tržišta, nove šanse

S nastajanjem novog tržišta biomase otvaraju se i nove mogućnosti zemljama u ravoju. S jedne strane one bi tako mogle smanjiti svoju ovisnost o skupim fosilnim gorivima, nafti na primjer. S druge strane one bi izvozom novih energenata mogle popraviti svoje vanjskotrgovinske bilance. Važnost proizvodnje etanola iz šećerne trske u Brazilu je već umnogome porasla. U toj radno intenzivnoj industriji samo je u prošloj godini otvoreno 200 000 novih radnih mjesta. Prognoze brazilske vlade najavljuju otvaranje čak 700 000 novih radnih mjesta u idućim godinama. Prednost je i znatno manja emisija ugljičnog dioksida. Ipak, takav razvoj i vizija globalnog tržišta biomase kod organizacija za zaštitu okoliša i za pomoć u razvoju ne nailazi samo na oduševljenje. Michael Frein iz Evangeličke razvojne službe: «Naravno da možemo argumentirati kako je sve to divno, jer se bilježe prihodi iz izvoza. Treba reći da na taj način seljaci gube obradivu površinu, primarnu obradivu površinu za proizvodnju hrane. Tako, dakle, održiva opskrba energijom, ukoliko se pogrešno provodi u djelo, može dovesti do ugrožavanja opskrbe hranom.»

Negativni učinci po okoliš

Brazilska vlada velikim subvencijama podupire ekspanziju proizvodnje etanola. Učinci takve politike već su vidljivi. Potrebna šećerna trska se u pravilu uzgaja monokulturno na ogromnim plantažama. Mali poljoprivrednici gotovo uopće ne profitiraju od tih poslova teških nekoliko milijardi. Intenzivni uzgoj šećerne trske ima djelomično negativne učinke i na zagađivanje zraka. Giulio Volpi, član Programa za zaštitu klime i energiju organizacije WWF u Brazilu, tvrdi: «Svaki put nakon žetve se polja spaljuju. Kao posljedicu imamo velika zagađenja zraka. Lokalne zajednice od toga pate. Trenutno se situacija malo popravila uvođenjem strojeva za žetvu. Ali dok na jednoj strani mehanizacijom žetve opadaju loši utjecaji na klimu, jer više nema emisija prouzročenih vatrom, na drugoj strani istovremeno bilježimo i otvaranje sve manje novih radnih mjesta u toj industriji.»

Održivi razvoj kao rješenje?

WWF zato traži da brazilska vlada počne subvencionirati održivi uzgoj šećerne trske. Pri tome bi ona trebala paziti osobito na produkciju u malim obiteljskim poduzećima. Tako bi se moglo boriti protiv siromaštva među seljacima, ali i spriječiti daljnje širenje monokultura. Upitno je hoće li WWF s tom idejom raspodjele državnih subvencija uspjeti nadjačati jaki lobi brazilske industrije šećera. Druge nevladine organizacije se, čak i ako se koncept WWF-a pretoči u praksu, pribojavaju negativnih posljedica za okoliš. Onečišćenje zraka spaljivanjem polja nakon žetve je na malim farmama puno raširenija praksa nego na velikim plantažama.

Michael Frein je usprkos tome uvjeren da je moguće održivo korištenje zemlje, da je produkcija biomase šansa koja se nudi zemljama u razvoju. Čak i unatoč konfliktima različitih socijalnih i ekoloških ciljeva: «Ne radi se samo o tome jesmo li za ili protiv. Mi moramo stvoriti okvire u kojima je i jedno i drugo moguće. To je vrlo složena materija i mi se nalazimo zapravo tek na početku rasprave. Kao što već možemo vidjeti, tu nema jednostavnih odgovora.»