Bivši terorist, zavodnik i doživotni zatvorenik

Njegov posljednji, završni govor u pariškoj sudnici, trajao je ni manje ni više nego pet dugih sati. Navodno je bilo izuzetno teško slijediti njegovo izlaganje, budući da se govornik nije držao niti reda, niti kronologije kao ni osnovnih pravila logike i retorike. No po pitanju samog sadržaja, ovaj je govor ipak nazočnima u sudnici imao štošta za ponuditi; od detalja djelomično ili izuzetno duhovitih pa sve do onih potpuno apsurdnih i šokantnih.

Svoje je suđenje nazvao običnom komedijom, a sebe samog uvijek iznova pokušao prikazati kao komunistu ali velikog vjernika, žrtvu koja potpuno ilegalno sjedi u zatvoru. U trenutku kada je dirnut do suza na arapskom jeziku počeo citirati dijelove iz navodnog Gadafijevog testamenta, veliki dio gledatelja koji su do tada sa strpljenjem pratili njegove riječi, ustali su i demonstrativno napustili sudnicu.Govor je završio povikom: „Vive la revolucion!“ ( „Živjela revolucija!“).

Kasno uvečer u četvrtak ( 15.12.) porota je konačno donijela svoju presudu: doživotna kazna zatvora bez izgleda za pomilovanje.

Supruga i odvjetnica

Time je Ilich Ramirez Sanchez, u cijelom svijetu poznatiji pod imenom „Carlos“ po drugi put osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Ovoga puta je osuđen za terorističke napade iz godina 1982. i 1983. u kojima je smrtno stradalo 11 osoba dok ih je oko 150 ozlijeđeno. Prema riječima pariškog državnog tužitelja, „Carlos“ tijekom šest tjedana trajanja sudskog procesa niti jednom nije pokazao žaljenje ili suosjećanje prema žrtvama svojih napada.

Njegova odvjetnica i ujedno nova supruga Isabelle Coutant-Peyre ( vjenačali su se u zatvoru 2004. godine ) pokušala je sve kako bi porotu i suca uvjerila kako je njezin klijet samo borac za slobodu i žrtva političkih igara velikih svjetskih moćnika. Presudu je ocijenila „skandaloznom“ i najavila da će u svakom slučaju predati zahtjev za ponovni postupak.

"Carlos“ kojeg većina povezuje i s nadimkom „Šakal“ iz istoimenog filma u kojem je ekraniziran njegov vrlo uzbudljiv i kontroverzan život, rođen je u Venecueli 1942. godine. Njegov otac je bio odvjetnik i zakleti komunist pa je i svoju djecu nazvao prema jednom od najvećih komunističkih vođa – jedan sin se zove Vladimir, „Carlosu“ je pravo ime Iljič a trećem – Lenjin. Studirao je u Londonu i Moskvi, no nije završio budući da je zbog lošeg ponašanja oba puta bio izbačen.

Između 1.500 i 2.000 žrtava

No, već u ranim danim je naučio i engleski, arapski, francuski i ruski. Svoju terorističku karijeru je započeo još koncem 60-tih godina kada je po prvi put posjetio Jordan gdje se priključio Narodnom frontu za oslobođenje Palestine (PFLP). Prvi teroristički napad izveo je 1973. godine na jednog židovskog poduzetnika. Slijedile su terorističke akcije na razne banke i druge političke ustanove i institucije.

Najpoznatiji napad bio je onaj na sjedište OPEC-a u Beču 1975. godine. Tom prilikom je stradalo troje ljudi dok ih je još 60 danima držao kao taoce jer ih je poveo u avion kojim je letio od jedne zračne luke do druge. Veza s Palestincima koja je u početku bila glavni motor pokretač njegovih akcija, međutim nije dugo trajala. Nakon raskida „Carlos“ je surađivao i s Gadafijem, Irakom, Libijom i Kubom a neki drže da je dugo godina radio i za bivši DDR.

Koliko je sveukupno ljudi stradalo tijekom njegove „karijere“ zapravo se točno ni ne zna. On sam je nedavno u jednom razgovoru za novine El Nacional iz Venecuele izjavio kako je odgovoran za oko 100 terorističkih napada u kojima je stradalo između 1.500 do 2.000 osoba; od toga oko 10 posto civila. Nakon godina potjernica i mukotrpnog traženja i zahtijeva za izručenje ( od strane mnogih zemalja), „Carlos“ je konačno 1994. godine u Sudanu predan francuskoj tajnoj službi. Od tada se nalazi u Parizu u zatvoru. 1997. godine je po prvi put osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Neljudski zatvorski uvjeti?

Ovdje je prije nekoliko godina prešao i na islamsku vjeroispovijest. 2003. godine je objavio i knjigu „Revolucionari u islamu“ u kojoj pokušava obraniti terorizam kao legitiman način borbe za slobodu i u kojoj navodi svoje simpatije i pružanje podrške Osami bin Ladenu. Navodno se redovito dopisuje s predsjednikom Venecuele, Hugom Chavezom.

Iako u zatvoru uživa relativno mnogo raznih privilegija i povlastica ( primjerice čak je i u tzv. „samici“ mogao telefonirati tri puta tjedno, gledati televiziju i slušati radio ), ipak se već mnogo puta žalio Europskom sudu za ljudska prava, zbog - kako je naveo; „neljudskih uvjeta u kojima živi“. Sud je odbio njegove žalbe s objašnjenjem da „obzirom da je riječ o izuzetno opasnoj osobi, mjere sigurnosti s kojima je okružen, ne mogu biti ocijenjeni kao nedostojni čovjeka“.

Autor: Željka Telišman ( agencije)

Odg.ured: A. Šubić