Blagoslovljena njemačka zvona

U sredini prostorije nalazi se peć. U njoj se otapaju bakar i kositar stvarajući broncu. Zrak je prašnjav, a svjetlost koja dopire iz svjetiljki sa stropa stvara sumaglicu u kojoj se predmeti i peć tek naziru. Sve djeluje pomalo nestvarno kao u nekim prošlim, starim vremenima. Ovaj prizor se u Brockscheidu u njemačkom Eifelu, u maloj obiteljskoj manufakturi može vidjeti tek tri ili četiri puta godišnje. Zvona koja se ovdje lijevaju rezultat su višemjesečnog mukotrpnog rada.

„U početku koristimo prvo samo jednu glatku ploču. U nju se urezuje točan broj tonova koje će zvono kasnije sadržavati i koji će se moći čuti. Isto tako, u ovoj prvoj fazi odlučujemo i o promjeru i visini samog zvona. Ton koji je zapravo najvažniji, njega mjerimo sami, a kako to činimo to je naša obiteljska tajna. Nju je oduvijek imala svaka obitelj ljevača zvona i obično se prenosila s jedne generacije na drugu, s oca na sina“, priča Horst Letsch posjetiteljima ljevaonice. Budući da on sam nema sinove, obiteljsku tajnu proizvodnje zvona prenio je na kćerku – na Corneliu Mark-Maas.

Stoljetna obiteljska tradicija

Ova obitelj se lijevanjem zvona bavi još od 1620. godine. Od tada do danas se po pitanju tehnike tek malo što promijenilo. I danas se, kao i nekoć, takozvana jezgra zvona proizvodi i formira iz opeke i gline u koju se miješaju i goveđa dlaka kao i konjski izmet. Oni su posebno važni budući da upravo zahvaljujući njima zvono u svojoj unutrašnjosti može dobiti potreban volumen. U tu svrhu se jezgra prevlači s nekoliko slojeva šablona koje se suše i kasnije opet skidaju. Tijekom procesa rada, jezgra i šablone se stavljaju u pećnicu i kasnije ponovno vade. Na taj način nastaje prazan prostor između jezgre zvona i njegove „košuljice“ u koju se kasnije ulijeva tekuća bronca.

Cijeli ovaj proces stvaranja je izuzetno složen i zahtijevan, no s druge strane je samo ovako moguće zadržati kvalitetu i originalnost. Samim time, kako kaže Cornelia Mark-Maas, ova se obitelj ne boji konkurencije iz inozemstva koja zvona proizvodi na daleko jeftiniji način. „Naš način rada postoji već nekoliko stotina godina. Kada bismo počeli „štedjeti“ na krivom mjestu, to bi bilo pogrešno“, kaže ona i podsjeća kako su se u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata masovno proizvodila čelična zvona. „No, ona su malo po malo nestajala. Uklonjena su jer jednostavno nakon nekog vremena više nisu davala lijep zvuk. Materijal od kojeg su bila napravljena se takoreći „umorio“, objašnjava ona.

Iz Brockscheida u cijeli svijet

Kvalitetu zvona iz Eifela cijeni i svećenik Mathias Koch iz Pesterwitza pored Dresdena. Njegova zajednica je naručila nova zvona za svoju crkvu upravo u ovoj maloj manufakturi: tri zvona od sveukupno osam koliko ih se danas ovdje lijeva. „Ostalih pet odlazi u sjevernu Njemačku, u Austriju i u Brazil. Zvona iz prethodne serije otišla su u Ekvador, Šri Lanku, Indiju i Koreju. Oko 40 posto naših zvona proizvodi se za inozemstvo“, kaže Cornelia Mark-Maas.

Za to vrijeme njezin sin koji je također već izučio ovaj zanat, provjerava temperaturu u pećnici. Nadolijeva bakar i ponovno miješa. Cornelia za to vrijeme još jednom kontrolira mješavinu bronce. Nakon nekoliko sati, cijeli je proces konačno završen. Pećnica se polako gasi, prostorijom se širi gotovo sveta tišina. Svećenik Mathias Koch izgovara molitvu kojom moli za blagoslov zvona. Nakon toga otvara se pećnica a Cornelia Mark-Maas izgovara tradicionalne riječi ljevača zvona kojima također moli za blagoslov. Pećnica se tada otvara i poput lave iz nje izlazi bronca temperature oko 110 stupnjeva. Bronca se posebnim kanalima slijeva u zemlju u kojoj se nalaze kalupi zvona. Nakon 15-ak minuta cijeli je proces konačno završen. Sada se novopečena zvona moraju još samo ohladiti što, ovisno o veličini, može trajati i tri do četiri tjedna. Tada slijedi još samo posljednja kontrola zvuka. I iako joj tek glavna i najvažnija proba njezinih zvona tek predstoji Cornelia već sada djeluje opuštenije – i u to ime ispija čašicu domaće rakije. 

Od sada do vječnosti

Ljevaonica zvona poput ove u Njemačkoj ima još svega pet. One se doduše nekako još uvijek održavaju na životu iako potražnja iz godine u godinu opada. U Brockscheidu se godišnje primjerice još prije nekoliko godina proizvodilo 90 zvona, sada ih se proizvodi jedva polovica. „Zvona su dobre kvalitete i samim time dugo traju. To je prednost ali na neki način i mana. Potrebe su dakle smanjene a i novca ima sve manje“, kaže Cornelia Mark-Maas.

Kako bi ipak preživjela, i ona je morala proširiti svoju ponudu. Tako u njezinoj radionici ne nastaju samo zvona već i satovi, stube za crkvene propovjedaonice, stolice… Drugim riječima, ova obitelj čini sve kako bi zadržala i nastavila s tradicijom dugom već nekoliko stotina godina.