Bozicna poruka saveznog predsjednika Johannesa Raua

Drage sugradanke i sugradani, srdacno pozdravljam sve vas koji živite ovdje u Njemackoj. Moja supruga i ja želimo vam blagoslovljen Božic. Kada nam ovih dana bude dano nekoliko trenutaka za razmišljanje, sjetit cemo se na ono što smo prošli i što nas još možda ceka. Svatko ce prvo pomisliti na ono što mu se dogodilo u privatnom životu. Neki su doživjeli srecu, našli partnera, roditelji se raduju na rodenje svog djeteta. Drugi su možda izgubili nekog bližnjeg, bilo rastavom ili smrcu. Roditelji se brinu za buducnost svoje djece, neki se bore da zadrže svoje radno mjesto ili su ga izgubili. Drugima se pak posrecio novi pocetak. Ali razmislit cemo ne samo o proteklim privatnim, nego i o dogadajima iz javnog i politickog života. Kada je u ožujku poceo rat u Iraku, vecina nas je bila potresena i užasnuta. Radujemo se kraju strašne diktature - ali još jednom smo se uvjerili da se problemi ovog svijeta ne mogu riješiti samo oružjem i vojnom nadmoci. Mir se ne postiže nasiljem. Sigurno, postoje situacije u kojima moramo i oružjem braniti slobodu i pravdu. Zato se ovdje osobito zahvaljujem svim vojnim i civilnim službenicima i njihovim obiteljima koji - cesto daleko od svojih kuca - služe za mir, ljudska prava i za zaštitu od terora i nasilja. Osobito su moje misli uz one obitelji onih koji su položili svoje živote na tom zadatku ali i na one koji su pritom teško ranjeni. Prošla godina bila je kod nas u znaku rasprava koje su se bavile korjenitim promjenama u našoj zemlji. Vlada i opozicija se uspjela prije nekoliko dana dogovoriti. Nekima promjene idu predaleko u krivom smjeru, nekima mnogo toga ne ide dovoljno daleko i brzo. Meni je važno da usprkos svim sukobima postoji spremnost zajednicki djelovati. To se ne smije tek tako previdjeti. Rasprave ce se sigurno i nastaviti ali pritom moramo paziti da naše citav društveni život ne bude samo sveden na uzorke ekonomicnosti i ucinkovitosti. Bilanca, kapital, resursi - to su pojmovi koji su neophodni u gospodarstvu, ali ne spadaju u sva ostala podrucja. Inace ce i obitelji, u vezama i kod djece uvijek prvo biti racunica: što me to košta, što ce mi donijeti. Taj nacin razmišljanja, osobno smatram, vodi u slijepu ulicu: na taj nacin cemo promašiti i propustiti bitne stvari u našem životu. Škola nije nikakvo poduzece. Obrazovanje nije tek puko povecanje funkcionalnosti. Obrazovanje treba svakom mladom covjeku pomoci da poluci uspjeh u životu, ali prije svega treba pomoci sam se razviti i nauciti sam naci svoj put. Niti bolnice nisu industrije zdravlja nego starim ljudima isto tako treba pomoc kao i mladima. Ni obitelji nisu industrijski pogoni. Obitelji žive od toga da se pronalazi vrijeme jedne za druge, za dijeljenje radosti i slavlja, za razgovore i razumjevanje i oprost. Društvo živi od fleksibilnosti i odvažnosti, od znatiželje i istraživanja. Ali živi i od vjernosti i medusobnih obaveza, solidarnosti, angažmana i požrtvovnosti. To se nece naci niti u jednoj racunici efikasnosti, ali od toga potjece toplina od koje živimo. U posljednje doba su opet postale moderne teme koje se bave cudima. I pritom se moramo sjetiti ovog cuda kojeg slavimo za Božic: cudo je nešto što ne ocekujemo i što sami ne možemo postici. Zato je cudo i poruka ljubavi prema bližnjima i miru na svijetu, kako unutrašnjem tako i svjetovnom. To je cudo jer ništa od toga nije samo po sebi razumljivo i zato ga svake godine iznova slavimo. Moja supruga i ja želimo i vama i svima nama da uvijek iznova postane stvarnost taj mir i u svijetu i u našim životima, u velikim i u malim stvarima.