Burze su se ovog utorka ipak tek malo zatresle

Nije sasvim isključeno da bi pao i više, ali je promet burze u Šangaju bio zaustavljen kada je dosegnuta kritična točka od 10%. Jer to ne znači da je burza imala samo "loš dan" nego su mediji već počeli i taj utorak bojati u crnu boju, poput legendarnog "crnog četvrtka" - sloma burze u listopadu 1929. godine.

Između New Yorka 1929. i Šangaja ovih dana ima zapravo i velikih sličnosti - i golemih razlika. Jer, dok je Wall Street i onda bio jedna od metropola tržišta kapitala, Šangaj se tek trudi to postati. Točnije rečeno, sve do 2005. bilo je malo razlike između ulagati na burzi u Šangaju ili Šenzenu od kockanja. Jer tek tada je vlada u Pekingu uvela čitav niz reformi: pooštren je nadzor prometa vrijedonosnica a posla ima još. Upravo ove nedjelje, samo dva dana prije krize, Kineska središnja banka povećala je minimalne rezerve komercijalnih banaka kako bi i povećala njihovu kredibilnost - ali naravno i povukla određenu količinu novca iz opticaja. To je zapravo pomoglo, jer samo dan prije krize, u ponedjeljak je burza u Šangaju postigla rekordni porast.

Neke je možda uhvatila vrtoglavica

Ali od tog rasta neke je uhvatila vrtoglavica i kada se još pronjela glasina kako će kineska država uvesti porez na dobit od kapitalnih ulaganja i kako će, osim povećanja bankovnih rezervi, središnja banka posegnuti i za sredstvom povećanja temeljne kamatne stope - počeo je stampedo prodaje. Utoliko više, što i među ulagačima nema malo onih koji misle kako se tamošnje tržište već pretvorilo u mjehur od sapunice. Jake van der Kamp, gospodarski novinar lista "South China Morningpost" iz Hong Konga: "Ono što ovdje vidimo je - jednostavno rečeno - mjehur na tržištu dionica. Radi se o ogromnoj masi spekulativnih ulaganja i osobno ne bih prstom dotakao te dionice. Mislim da tamo nisu prisutne prave banke, nego tradicionalni instrumenti kako bi se usmjerile investicije kako diktira dnevni interes. Mislim da su to visoko rizična ulaganja."

Sve je stvar psihologije

Treći je element notorna činjenica kako na bilo kojem tržištu, pa tako i vrijedonosnicama i na Istoku i na Zapadu, jednostavno nije moguće dovoljno istaći ulogu uobičajenog ponašanja ljudi u grupi. Sa raciom tu nema baš puno veze - i zato i najbolja računala nemaju šanse predvidjeti ponašanje dionica. Jer ako netko vidi da svi oko njega prodaju, teško da i on neće početi prodavati. Jer - "oni drugi" ipak možda nešto znaju što vi ne znate i svi se ponašaju kao što se ponaša grupa.

Ipak; u Kini je najveći ulagač i dalje kineska država. Ni ona, ni drugi veliki ulagači naravno da nisu sretni kada vide da se svi oko njih ponašaju kao uplašene kokoši. Utoliko nema malo onih koji na sav glas tvrde kako je sa kineskim tržištem vrijedonosnicama sve u redu. Na primjer, Horst Löchel, podpredsjednik udruge međunarodnih banaka i financijskih institucija u Šangaju: "U osnovi, ne vidim nikakav napuhani mjehur vrijednosti dionica u Kini. Mnogo više vidim ogromne potencijale za nov rast vrijednosti pod pretpostavkom da se ovdašnje tržište još više otvori i liberalizira. Istovremeno, da se razvije u normalno tržište dionicama a ne da ima nešto od ruskog ruleta kada se ulaže na ovom tržištu."

Kineski suficit je ipak razlog za zabrinutost

Ali kad se govori o još većem otvaranju kineskog tržišta, i nehotice se dotiče u još jednu bolnu ranu, zašto su sve svjetske burze osjetljive što se desilo u Šangaju: naravno, jer Kina već čitav svijet opskrbljuje robom široke potrošnje. Što bi se dogodilo kada bi ta razmjena dospjela u krizu - o tome se ne usude ni glasno razmišljati niti u Frankfurtu, New Yorku niti u Pekingu ili Šangaju. Konačno - upravo takva kriza dogodila se prije gotovo ravno 10 godina. Počela je zapravo jedne srijede, ali ovaj puta nije ostala u sjećanju kao "crna srijeda" nego kao "kriza tigrova". Zahvatila je gotovo sve zemlje jugoistoka Azije a iako je kriza započela spekulacijama protiv tajlandske valute bahta, doista je pukla činjenicom kako je tada ta regija bila tvornica čitave planete - i da odjednom više nije bilo kupaca za tu robu. Da li bi se to moglo ponoviti i sa Kinom - o tome ima barem isto toliko mišljenja, koliko i onih koje to pitate.