CDU najavio povećanje PDV-a sa 16 na 18 posto

Kršćanski demokrati, toliko uvjereni da vladajući socijaldemokrati i kancelar Schröder nemaju baš nikakvih izgleda na predstojećim izborima, jasno i glasno su najavili kako će tvrtkama doduše olakšati život, ali će zato posegnuti u džepove građana.

Zapakovano u argument smanjenja vojske nezaposlenih, CDU/CSU najavio je čitav niz konkretnih promjena. S jedne strane bogatuni se mogu radovati što bi stopa oporezivanja onih s najvišim prihodima trebala biti smanjena i što bi se u određenim slučajevima potpuno ukinuo porez na nasljedstvo. S druge strane radnicima i posloprimcima kršćanski demokrati ne spremaju ništa dobroga. Doduše, i njima bi porezi trebali biti nešto smanjeni, lakše bi trebalo biti i obiteljima s djecom, ali osim što bi se raspravilo treba li zadržati postojeći zakon o zaštiti radnika od otkaza ili zakon o tarifama, predviđeno je i ukidanje subvencije za izgradnju ili uređenje vlastitoga doma, a smanjila bi se i naknada onima koji moraju putovati na posao daleko od kuće. I dok tu načelno već možemo pitati što je onda s proklamiranim zahtjevom za „mobilnošću posloprimaca“ i „neka prihvate posao, makar bio i nešto dalje od mjesta stanovanja“, pravu prašinu podigla je najava povećanja poreza na dodanu vrijednost.

„Mi hoćemo i moramo, kako bismo ostali solidni, povećati porez na dodanu vrijednost za dva posto“, riječi su šefice CDU-a Angele Merkel. Naravno, dodala je, to nije tek način punjenja državne blagajne za – prema nekim procjenama – 16 milijardi eura, nego je to načelna odluka: umjesto od poduzeća, kako bi pojeftinili radna mjesta, uzimati novac od potrošača.

Iz šupljega u prazno

Dakako da nije na nama da komentiramo program kršćanskih demokrata – uostalom, to moraju učiniti građani na izborima –, ali gospodarski se ipak mogu postaviti određena pitanja. Najveće od svih jest svakako: što Njemačka uopće može učiniti da njena cijena rada padne ispod razine Rumunjske ili Kine? Tvrtke koje jesu i proizvode u Njemačkoj ne nagoni na opstanak toliko cijena rada koliko drugi faktori: kvaliteta, obrazovanje radnika i, dakako, prije svega, blizina tržišta. I sada dolazimo do najveće nepoznanice: istina je, njemačka država troši više nego što ubire i predviđenih petnaestak milijardi eura dodatnih prihoda gorko je potrebno u proračunu. 18 posto PDV-a je još uvijek manje nego u mnogim zemljama Europe, premda Udruga trgovaca na malo već vrišti da je to potpuna glupost: konačno, očekivana dobit u državnom proračunu ići će iz njihovih blagajna, a da i ne spominjemo kako Njemačka itekako ima koristi da mnogi, osobito iz susjednih država, rado skoče u „shoping“ u ovu zemlju i da će se to dobrano odraziti na njihov utržak, ako ta komparativna prednost nestane.

No, problem je i načelne prirode, jer povećanje poreza na dodanu vrijednost u ovim, njemačkim uvjetima prilično nalikuje liječenju kroničnog alkoholičara litrom rakije dnevno. Svi stručnjaci se slažu – pogotovo kada se objavi podatak o novom rekordu u izvozu: temeljni problem Njemačke je njezina slaba unutarnja potrošnja. Kratko rečeno, ljudi sve više i više štede, umjesto da troše tako da je iznos ušteda koncem prošle godine premašio 4.000.000.000.000 (dakle četiri bilijuna) eura. Kućanstva u prosjeku odvajaju oko 12 posto svojih prihoda u razne oblike štednje. Političari bi mogli pogledati u rezultate ispitivanja o razlozima štednje građana: neizvjesna budućnost i strah od nezaposlenosti muče već dvoje od petero građana ove zemlje. Tko će onda trošiti, ako se istovremeno slabi Zakon o zaštiti od otkaza? Zato i statistike govore: dvije trećine Nijemaca namjerava štedjeti još i više, dakle povući će još više novca iz prometa.

Treba li uopće reći? Kada bi političari građane naveli da barem djelić od tih ušteđenih četiri bilijuna ulože u konjukturu, Njemačka bi izgledala sasvim drugačije, a Bruxelles bi postupak protiv Njemačke zbog prekoračenja dopuštenog državnog deficita vjerojatno mogao baciti u smeće – i bez povećanja poreza.