"Cezanne - prodor u modernu" - više od Cezannove retrospektive

S više od stotinu remek djela iz najvažnijih svjetskih muzeja, poput londonske Tate-Gallery, Guggenheimovog muzeja u New Yorku ili muzeja Puškin u Moskvi, te nekoliko privatnih zbirki, izložba ”Cezanne – prodor u modernu” želi pokazati koliko je djelo ovoga majstora ostavilo traga na slikarske generacije koje su slijedile.

Izložbu otvara slika mladog simboliste Mauricea Denisa ”Hommage a Cezanne” na kojoj vidimo ženu i desetak muškaraca odjevenih u crne haljine, zapravo su to članovi pokreta ”Nabis”, koji zadivljeno gledaju sliku mrtve prirode postavljenu u sredini prostora. Kustos izložbe Felix Baumann potpisuje sjajnu inscenaciju, svjetsku premijeru - u esenskom muzeju Folkwang naime, sad i mi uz opisanu Denisovu sliku promatramo taj zadivljujući original Cezannove mrtve prirode. Direktor muzeja Hubertus Gassner kaže kako se radi o slici iz njujorške MoMA-e. Dvije slike, postavljene lijevo i desno od Cezannove mrtve prirode, istodobno je citiraju. Prva slika je grupni portret koji je 1900. godine naslikao Maurice Denise – on Cezannovu mrtvu prirodu prikazuje na slikarskom stalku, a druga je Gauginov portret žene, slikan u stilu Cezanna. U pozadini, na zidu visi ista ta Cezannova mrtva priroda koju je u to vrijeme posjedovao Gaugin.

Esenski projekt razlikuje se od svih dosadašnjih Cezannovih retrospektiva, i od one u Aix-en-Provence, njegovu rodnom mjestu, ali i od onih koje se moglo vidjeti u Londonu, Philadelphiji ili Washingtonu. Muzej Folkwang ne fokusira se samo na Cezanna. Mnogo više od toga, izložba dokumentira kakav je utjecaj Cezanne imao na kubiste i foviste.

Nasuprot njegovim slikama izložena su djela Pabla Picassa, Henrija Matissa, George Braquea, Pierrea Bonnarda, Andre Deraina i Fernanda Legera. Upravo se kroz te usporedbe iščitava trag koji je Cezanne ostavio u umjetnosti – uz Van Gogha i Gauguina, Cezanne je utirao put moderne. Izložba je organizirana tako da postoje tematske cjeline u kojima se to vrlo jasno vidi – auto-portreti, portreti žena, mrtva priroda, pejzaži. Cezanne nadrasta impresionizam, titravo i kromatsko šarenilo sažima u čvršće i zaokružene forme, a pri tom ne napušta živ i blještav kolorit, traži sintezu. Njegova formula ¨Sve u prirodi, u kaosu vizuelnog, dade se svesti na čunj, prizmu i valjak¨ doći će do konačnog izražaja u kubizmu. Esenska izložba otkriva veze korijena i pravaca – zlobnici će reći, radi se o imitatorima. Hubertus Gassner gotovo se zgraža na te ocjene i kaže: ”Cezanne bi si vjerojatno čupao kosu kad bi vidio što je nastalo od njegovog djela, ali slikarske zvijezde koje su ga smatrale uzorom iz njegovog su djela uvijek uzimale ono što im se činilo važnim.”

”Nije nam bila namjera otvarati nove stranice teorije”, kažu direktor muzeja i kustos izložbe, ”teorija se nalazi u udžbenicima i katalogu, onaj tko želi gledati može vidjeti ovo o čemu smo upravo govorili. Gledanje – to je privilegija izložbe.”

Na početku Paul Cezanne nije bio samo ćudljivi mizantrop iz Provanse na francuskom jugu, već umjetnik koji je na prijelazu stoljeća osvojio Pariz prevratničkim djelima čija je kompozicija boja razarala prostor. Doduše, sin šeširdžije koji se protivio sinovljevoj slikarskoj strasti nije naišao na momentalno odobravanje mondenog francuskog ukusa. Na proljetnom salonu 1905 Cezanneova djela izazivaju podsmijeh, 1906 pokazivali su mu respekt, 1907 bili su na koljenima. To je već zrela Cezannova faza u kojoj pronalazi formulu kojom će izmiriti zahtjeve površine i dubine. Manje vidljivo u autoportretu, Cezanne u pejzažu postiže prostornost smionom upotrebom komplementarnih boja otvorenih, živih tonova. ”Sada vidimo da slika dolazi iz zatvorene pozadine prema naprijed, promatraču ususret”, objašnjava Gassner. “To je imalo veliki utjecaj na cjelokupni razvoj perspektive u modernoj umjetnosti pa sve do instalacija – slika napušta plohu i stupa u trodimenzionalni prostor. Cezanne je jedan od osnivača takvog načina slikanja.”

Nakon uspješnih izložbi van Gogha i Gauguina 1990 i 1998. godine, muzej Folkwang je još jednom uspio u Essen dovesti slike koje nikada nisu viđene u Evropi. Time organizatori izložbe ne slijede samo utrte puteve Cezannea izloženog u Tuebingenu 1993, ili u Zuerichu i Beču 2000, već pronalaze vlastiti izraz. ”Mi smo mali ali jako fini muzej s izvrsnim slikama iz razdoblja klasične moderne. Za svaku sliku koju unajmimo od nekog muzeja posudimo neko naše djelo. U ovom smo slučaju međutim dobili znatno više nego što smo sami morali dati. Radi se o dugogodišnjim vezama koje počivaju na povjerenju i na osnovu kojeg, iako teška srca, prijatelju ili partneru prepuštamo slike na neko vrijeme", ne skrivajući ponos zaključuje razgovor Gassner.

Cezanna i njegove sljedbenike u ovako zamišljenom konceptu u Evropi je moguće vidjeti do sredine siječnja 2005. godine, kada izložba iz Folkwanga seli u Guggenheimov muzej u New Yorku.