Crna komedija o Staljinovom teroru

Nacionalizam i staljinizam nisu baš teme o kojima bi se mogle snimati komedije. Pa ipak se do sada na to odvažilo tu i tamo nekoliko filmskih umjetnika. Charlie Chaplin ("Veliki diktator") i Ernst Lubitsch ("Biti ili ne biti"), a kasnije i Mel Brooks ("Proljeće za Hitlera") i Roberto Benigni ("Život je lijep"). Svi oni su uspjeli ovu tešku tematiku obraditi na komičan način i time odaslati svoju poruku: poruku ljudskosti, ali i otpora režimu.

Sada se na taj pothvat odvažio i njemački redatelj Leander Haußmann s filmom "Hotel Lux". I on je svjestan rizika u koji se upustio: "Događaji koje neposredno povezujemo sa sudbinom 20 milijuna žrtava su drame i time krajnje nepogodni za komedije." Unatoč tome, Haußmann u svom filmu šalje u Moskvu dva komičara koji žive u Berlinu 30-ih godina prošlog stoljeća. Radnja se odigrava u poznatom moskovskom hotelu Lux u kojem su se okupljali progonjeni komunisti iz cijelog svijeta. No hotel je istovremeno i kobna zamka za sve one koji se zamjere Staljinovom režimu.

Apsurdna komedija o strašnim događajima

Taj film se neće svidjeti svakome. Mnogi gledatelji će biti osupnuti zbog viceva na račun povijesnih zločina, ubojstava i mučenja. Pa ipak, Haußmann i njegov tim su uspjeli snimiti apsurdnu komediju. Redatelj pri tome koristi komične elemente kako bi gledatelje zainteresirao za ozbiljnu tematiku: "Mi ne proizvodimo obične viceve, nego pokazujemo jedan lik koji je u bijegu i odjednom se nađe u labirintu zbunjujućih događaja. Mnogo toga što se dogodilo u hotelu Lux je apsurdno i slijedi neki nelogični sustav iz kojeg pak nastaje komika." I stvarno: film funkcionira na obje razine. Smiješne scene smjenjuju se s onima u kojima gledatelju zastaje smijeh u grlu. Haußmannov "Hotel Lux" i te kako oslikava sve strahote tog poznatog hotela i zatvora u jednom.

Austrijska komunistica Ruth von Mayenburg je stvarno živjela nekoliko godina u Luxu. Ona priča: "Nije postojala knjiga gostiju. Nijedan popis mrtvih ne daje informaciju o tome tko je ondje u to doba živio. Kod pridošlica je većinom u putovnici stajalo lažno ime koje se pak nije poklapalo s partijskim pseudonimima." Film se poigrava upravo s tim stalnim promjenama identiteta.

Komedijama se ruše mitovi

No, za samog redatelja Haußmanna ovaj je film na neki način i obračun s vlastitom prošlošću. "Kao građanin DDR-a on je sam odrastao u komunističkom okruženju", kaže producent Günter Rohrbach. Haußmann je tako na vlastitoj koži iskusio kako teško umjetnik preživljava u jednom totalitarnom sustavu. To njegovo iskustvo je vidljivo i u filmu "Hotel Lux" koji je uspjela komedija o jednoj strašnoj povijesnoj epohi.

Znanstvenica Margit Frölich u svojoj se knjizi "Smijati se Hitleru" pozabavila i temom filmskih parodija. Ona je čak uvjerena u to da se upravo tim žanrom postiže pravi učinak. "U ozbiljnim dramama čak postoji opasnost da se i dalje proizvode mitovi o Hitleru. Umjetnici koji subverzivno razmišljaju slijede drugi trend: ovdje se jednostavno radi o tome da se do posljednjeg komadića razbije aura tog lika", ističe Margit Frölich.

Autor: Jochen Kürten/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: A. Šubić