Crnogorski "Beskrajni dan"
16. travnja 2018
Izgleda da postoje tri Crne Gore.
Jedna je zadovoljna onim što ima u džepu i u srcu. Ajde džep - još nekako. Ali u srcu - Milo. Poklonici ove Crne Gore znaju da njihova zemlja nije baš Monako, ali bit će. Njihova sveta trijada se sastoji od pompoznih pojmova – EU, NATO i euro. Genijalnost njihovog vođe se ogleda u alkemijskom pretvaranju tih uvoznih pojmova u crnogorski patriotizam.
Druga Crna Gora ponovno nikako da dobaci do polovice onih koji izađu na biralište. Praznog su džepa, kažu, neslobodni i tegobnog srca. A u tom srcu sve i svašta – od principa Francuske revolucije preko majora Đurišića do zova majčice Rusije. Kada slušam što kažu njezini oratori, onda Montenegro ispada privatna država jednog opakog i prepotentnog kuma. Samo nikako da uvjere birače da se bore protiv opakosti i prepotencije, a ne za to da postanu kumovi umjesto kuma.
Treća Crna Gora - dobra trećina punoljetnih građana - ne izlazi na izbore. Oni misle da nije do njih. Time uglavnom održavaju prvu Crnu Goru na vlasti.
Ponekad mi se čini da su Crnogorci zaista pronašli politički vremeplov. On se ničim izazvan uključi za izbore da bi – kao u filmu "Beskrajni dan" – cijelu zemlju i sve nas koji je s nevjericom promatramo, kroz vremenski vrtlog izbacio u isti dan. Dan kada pobjeđuje Milo Đukanović.
Sve tri Crne Gore su kao po kazni zarobljene u tom vremenskom vrtlogu.
Koje su pretpostavke izlaska iz ovog začaranog kruga?
Prva Crna Gora, makar neki njezini dijelovi, mora dosegnuti točku iz koje se vidi da ponavljanje istog ne bi predstavljalo pobjedničku strategiju već gubitak za Crnu Goru. Ali iza njih osobno. Za njihovu djecu. To će se dogoditi kada stranački stroj za zapošljavanje počne uništavati sam sebe. A to će se dogoditi kada antikorupcijska praksa – ne samo floskule koje moćno zvuče – postane preduvjet približavanja Bruxellesu. Kada Milo postane smetnja ostvarenju svog europskog narativa.
Dobrom dijelu oporbe je prijeko potrebna, mada je malo vjerojatna, političko-vrijednosna katarza. Hipertrofirani ego pod kojim klecaju nejaka koljena mnogih njezinih perjanica mora biti predefiniran kao smetnja, a ne kao vrlina. Koncept crnogorske zapadne budućnosti mora biti socijalan, participativan, prožet vladavinom prava. Vjerojatno bi samo dosljedno građanska Crna Gora u pristupnom procesu dobila jedinstvenu šansu da vjerodostojno ukaže na raskorak između poeuropljene retorike i partokratijske, autoritativne prakse vlasti.
Bojim se da su u pravu bili svi koji su opominjali da predsjednički izbori ne mogu biti tek generalna priprema lokalnih. Možda je politika nagrizanja sira i preotimanja jedne po jedne općine smislena u drugim okolnostima. U Crnoj Gori kao i u većini susjednih zemalja, to znači tek preuzimanje praznjikavog lokalnog kazana i rekonfiguraciju oko njega. Veliki kazan je ionako nevidljiv i nedostupan javnoj kontroli. Bez puno oštrijeg zakona o oduzimanju imovine čije porijeklo nije moguće opravdati funkcionerskim plaćama i uredno vođenim poslovnim knjigama, bez sudstva koje bi dosljedno provelo takav zakon i medija koji ne bi ustuknuli pred tajkunskom batinom sve će ostati kako jest.
Za sada nije na pomolu politička grupacija s ovakvim vrijednosnim rasterom i karizmatičnim liderom čiji bi glas čule sve tri Crne Gore. Za sada su vlast, oporba i inertna masa predvođena apstinentima jednako zakovani za sjedišta vremenskog stroja koji će ih, ako se ne pomaknu s mjesta, sigurno vratiti u sljedeći "beskrajni dan".