Crnogorski Sex Pistolsi i državna himna

Himna je u starih Grka bila svečana pjesma kojom su slavili junake, bogove ili prirodu, najčešće uz prebiranje žica na kitari. A taj instrument je, kažu, sklepao starogrčki bog Hermes, poznatiji kao Zeusov poštar. Ubio je kornjaču, pa potom i nekoliko goveda, razapeo preko šupljine oklopa goveđa crijeva – i eto kitare, pramajke instrumenta na kojem je mnogo kasnije crnoputi ljevoruki gitarist Jimi Hendrix odsvirao najstrašniju verziju neke himne.

Himnama su se u milenijima kršćanstva slavili sveci i veličao njihov bog. Postoje čak i himne tugovanke. Sve što je pjevano sa svečanom, svetom namjerom, od psalma do ditiramba, može se nazvati himnom. Posebnu podvrstu čine pjesničke himne, koje su, odcjepljene od melodije, bile bliske odama, pjesmama koje slave sve i svašta.

Nacionalne himne također nisu posebno nova pojava. Tekst japanske himne je napisan 905. godine, a muzika skoro 1.000 godina kasnije. Nizozemska himna kao jedinstvo teksta i glazbe nastala je krajem 16. i početkom 17. vijeka.

Himna kao opijum

Posljednja dva vijeka proteklog milenija donijela su epidemijsko širenje svečanih pjesama himničkog karaktera. Tako su svoje himne dobile države, korporacije, udruženja, klubovi, stranke.

Među himnama ima pravih šampiona. Melodija britanske himne, okićena različitim tekstovima, pustila je svojedobno korijen u Danskoj, Pruskoj pa i na Havajima. Njemačka Weimarska republika je poslije Prvog svjetskog rata preuzela melodiju austrougarske carske himne. Dakle, posudba i uvozno-izvozna himnička djelatnost nisu tako rijetki.

Nama najbliži primjer zajedničke upotrebe himne je jugoslavenska himna „Hej, Slaveni" koja je imala melodiju poljske himne „Mazurka Dombrovskog", ali se u tekstu naslonila na panslavensku himnu koja je prvobitno bila namijenjena nacionalnom buđenju u Slovačkoj – Hej, Slovaci.

Dakle, moglo se dogoditi da neki britanski podanik padne u patriotski zanos kada čuje havajsku himnu ili da se nekom Poljaku ovlaže oči pred utakmicu jugoslavenske reprezentacije.

Himne su ritualni melodijsko-tekstualni kodovi u kojima podanici slave vladara, državu i njenu veličinu. Patriotska mobilizacija himnom je smrtno ozbiljna. Ona najčešće uspijeva kada svi članovi zajednice prođu kroz isto patriotsko školovanje.

Kad himna kune

Pitao sam se zašto himne koje države nazivaju majkama, lijepim njihovim, ili od Boga traže pravdu samo za svoj rod na mene ne ostavljaju nikakav dojam. Vjerojatno zato što sam kao dječak prepunio svoju duševnu posudu himničkom patetikom „Hej, Slaveni", a potom morao uvidjeti da su milijuni mojih vršnjaka promijenili predmet ljubavi kao što se mijenja iznošena košulja.

Ti prokletnici – pošto ih je himna stihom „proklet bio izdajica svoje domovine" unaprijed obilježila – nisu zaista osjećali to što su tvrdili da osjećaju u svom jugoslavenskom patriotskom kreveljenju.

S druge strane, slom Jugoslavije je u stvari bila velika izdaja i u drugom smjeru – država i njene elite su izdali građane više nego što su građani izdali državu. Iskustvo mi kaže: Zdravo je ne vjerovati himnama. Država koja od tebe traži dušu najčešće je bezdušna.

„Marširaj naprijed, draga majko Etiopijo!" ili „Koračaj naprijed, lijepa, sretna Australijo". „Moja rodna zemlja, moja sreća, moja radost", pjevaju Estonci. U sultanatima se slavi sultan. Meni sve to izgleda kao festival u San Remu organiziran isključivo za nacionaliste. Patetika šlagera natopljena ideologijom bezuvjetne ljubavi. Neke himne su pomalo prijeteće: U Paragvaju pjevaju – Republika ili smrt! Urugvaj nudi sličan izbor – Domovina ili smrt.

Balkan nije ništa drukčiji, uklapa se u bjelosvjetski trend. Prizivanje Božje milosti, stare slave i izljevi ljubavi.

Patriotizam otpora

Problem s himnama je ponekad poprilično banalan – negdje se veći ili manji broj državljana iz ovog ili onog razloga ne može do kraja poistovjetiti sa svojom himnom. Što onda? Država ima dva puta. Povećati participaciju u procesu definiranja državnih simbola Ili ih pod prijetnjom nametnuti.

Postjugoslavenski mentalni sklop redovno je bliži drugom rješenju.

Lako nam je zamisliti sljedeći prizor:

Na prve zvuke himne jedan čovjek, sav ushićen, skoči na noge lagane, stavlja ruku na grudi kao paćenik kojeg je zdrmalo srce i pjeva. A drugi, odmah do njega, ostaje sjediti i češka jajca. Ne ide to tako, smatra Vlada. I ovaj drugi mora, makar poboden mamuzom moguće kazne, skočiti. Inače ga patriotsko pravosuđe ima oglobiti s 2.000 eura.

Ovdje mi pada na pamet potez crnoputih igrača američkog nogometa koji su u znak prosvjeda protiv rasne diskriminacije i policijskog nasilja nad crncima za vrijeme intoniranja himne pred očima milijuna Amerikanaca kleknuli. Predsjednik Trump se odmah javio, tviteraški, dakako, i ponudio rješenje – tko kleči neka ga šutnu.

Kao i uvijek, Trumpova rješenja dobro odzvanjaju u dušama dinarske rase. Ako si nezadovoljan zemljom ne smiješ to iskaljivati na himni. Ali u Sjedinjenim Državama postoje i oni političari koji javno kažu da ne mogu zamisliti što bi bolje odražavalo američki karakter od prosvjeda protiv diskriminacije uz američku himnu.

Crnogorski pistolsi

Represivna logika je naprosto pomalo budalasta. Državni organi maltretiraju ljude zbog njihovog porijekla, izgleda ili bilo koje osobine koja se ne uklapa u većinski klišej. A ti maltretirani ljudi imaju stati mirno i pjevati himnu, slaveći dotičnu zemlju. To je možda moglo proći u zemljama slavnih diktatora. Suvremeno pravo na izražavanje stava uključuje i nepoštovanje državne patetike.

Ako se upodobljivanje na ovaj način nastavi, puno je vjerojatnije da će neki momci doći na ideju da zapjevaju, bolje rečeno da zaurlaju:

God save the queen
The fascist regime
They made you a moron
A potential H bomb

Johnny Rotten, član Sex Pistolsa, rekao je poslije burnih reakcija na ovu verziju britanske himne da nije napisao tu stvar jer mrzi englesku rasu, već zato što ju voli, ali mu smrdi to što ju zlostavljaju… Bilo je to prije četrdesetak godina.

Što ako se pojave neki crnogorski Sex Pistolsi? Da se podgorička vladajuća većina pita, danas bi oni po hitnom postupku završili u Spužu. Mnogo brže nego ubojice novinara i šverceri kokainom, cigaretama i ostalom sićom.

Države koje sankcioniraju ironičnu pa i gnjevnu distancu prema svojim simbolima i himnama nemaju dovoljno samopouzdanja. Ako ih ugrožava netko tko češe jajca dok se intonira himna, onda te države imaju mnogo veći problem od nepoštovanja himne. Postrojavanje uz himnu koje se iznudi novčanim kaznama ne potiče patriotizam već mimikriju. Tako postrojeni ljudi će jednom, ako budu većina, postrojavati one druge. Uz drugu melodiju.

Možda će onaj nevoljnik što je češkao jajca i ustati pod prijetnjom. Ali on nikada na zvuke himne neće osjetiti ništa drugo osim svraba u predjelu međunožja.

Pistolsi bi rekli: Never Mind the Bollocks!