«Crossart» u Bonnu

Direktor Bundeskunsthalle Wenzel Jacob svjestan je velikih mogućnosti koje nude muzeji u neposrednoj blizini: «Ne mora se uvijek ići u daleki svijet, dobre stvari često se nalaze pred vlastitim vratima.»

Prosječan posjetitelj muzeja niti ne sluti kakav potencijal vrijednih umjetničkih djela skrivaju brojni nizozemski muzeji, koji su od Bonna udaljeni 100 do 200 kilometara. A s obzirom da općine više nemaju novca za subvencioniranje izložaba, suradnja muzeja je dobra ideja. Osim toga «Crossart» je dobio potporu iz Bruxellesa, prekogranična razmjena je u modi, a od nje može profitirati i turizam.

«Crossart» je, međutim, i vrlo ambiciozan umjetnički projekt, jer kurator kojega su odabrali muzeji što sudjeluju u ovom projektu uživa veliki ugled na umjetničkoj sceni. Jean-Christoph Ammann, rođeni Berlinčanin i dugogodišnji direktor raznih muzeja u Njemačkoj i Švicarskoj, koncipirao je u Bonnu 13 prostorija sa skulpturama i slikama, crtežima i plastikama. Za moto pojedinih prostorija odabrao je naslove kao što su «Svjetlo» ili «Zemlja», «Nazočnost» ili «Mjesto», a ponekad i jednostavno «Slika» ili «Skulptura».

Slušaj umjetnička djela, jer ona znaju što hoće

«Nastala je u svakom slučaju kontemplativna izložba. Današnjem vremenu mora se nešto i suprotstaviti. Postoji pojam smanjivanja ubrzanja koji mi se ne sviđa osobito, ali ja kažem: umjetničko djelo je nositelj energije. A tko se ophodi s umjetničkim djelima, mora umjetnička djela i slušati, jer ona znaju što hoće», kaže autor izložbe.

Zabavno je slušati Ammanna kada govori o umjetnosti. Kaže da nije imao koncepta, naprotiv, umjetnička djela su s njim razgovarala, a on ih je samo smjestio u određene prostore. Nekim slikama to se uopće nije svidjelo, onda je on reagirao i premjestio ih. Ammann ima vrlo neposredan odnos prema umjetnosti, čovjek mu vjeruje kada kaže da je njegov odnos prema umjetnosti osjetilan pa čak i erotičan.

U izložbenoj prostoriji koja je jednostavno nazvana «Slika» visi jedna crno-bijela slika Sigmara Polkea načinjena raster-točkama, a zove se «Spavaća soba», nasuprot njoj je ležeći akt Charleya Tooropa, između njih apstraktna slika Francisa Picabia, koju je umjetnik nazvao «Treći rod». Tko želi, može si to protumačiti vrlo banalno, ali posjetitelja može inspirirati i povijest umjetnosti.

Svaki je posjetitelj svoj vlastiti kurator muzeja

Kombinacija moderne i klasične umjetnosti, apstraktnih i realističnih djela u jednoj prostoriji uvijek je igra s mogućnostima i alternativama. Kurator je postao sutvorac umjetničkog djela, možda čak i sam umjetnik. To je poziv posjetitelju koji ne mora svatko prihvatiti: «Svaka prostorija je neka vrsta društva okupljenog za stolom, djela se vesele novim poznanstvima. Ona nisu drukčija od nas ljudi. Ako komuniciramo uvijek u istom krugu, svatko zna što će drugi reći, i prije nego što je otvorio usta.»

Upravo zbog toga su djela stavljena u okruženja drukčija nego u svojim muzejima. To pruža mogućnost da se već poznata djela «nanovo» otkrije i interpretira. Joseph Beuys je zastupljen s 38 radova na papiru, a dok čovjek prolazi izložbom kao da u pozadini čuje njegov komentar: «Kad me ljudi pitaju ‹Jeste li Vi umjetnik?›, ja kažem: ‹Prestanite s tim glupostima. Ja uopće nisam umjetnik. Osim pod pretpostavkom da se svi smatramo umjetnicima, onda sam to i ja – inače ne›.»

To se jako dobro može prenijeti na izložbu «Crossart». Ako je svaki čovjek umjetnik, onda svaki posjetitelj može postati i kurator. Jean-Christoph Ammann jamačno ne bi imao ništa protiv. Moguć je i drukčiji raspored djela, onda bi nastali drukčiji dijalozi. U svakom slučaju dijalog koji je predložio Ammann postao je vrlo uzbudljiv.