Dejton je kuća za strahove

Među  prigodnim "stručnjacima” koji imaju spasonosne ideje za zemlju u kojoj sam odrastao nitko da objasni kako njihove sjajne ideje mogu osigurati političku većinu u sva tri naroda. Bez toga bi svaka dobra ideja bila tek nedemokratsko nametanje – kakva-takva održivost nametnutih pravila bila bi uvjetovana isključivo vojnom potentnošću protektorske sile koja ih nameće. A takvo stanje već imamo.

Nacionalizam kao moderni fenomen

Predodžba da je Dayton uzrok, a da je nacionalizam prolazna boljka društva koju je moguće izliječiti otklanjanjem institucionalnog kvara je naivna. Socijalni antropolog Ernest Gellner  nam je ostavio definiciju nacionalizma kao teorije političkog legitimiteta po kojoj se „etničke granice ne smiju križati s političkim granicama".

Ako je ovo točno, onda je Jugoslavija bila skandal za nacionalističku teoriju društva. A Bosna i Hercegovina – samo srce tog skandala. Problem je nastao kada su ekonomske i sistemske proturječnosti jugoslavenskog "trećeg puta” dovele do etničke reinterpretacije krize. Ili kako bi to Milovan Đilas rekao – parafraziram ga po sjećanju - nacionalizam je posljednji izlaz komunizma. 

 

Otud pitanje zašto je socijalistička jugoslavenska republika Bosna i Hercegovina uvođenjem višestranačkog sustava praktično počela raditi na autodestrukciji – pucajući politički po etno-konfesionalnim šavovima – tako dobiva svoj gorki odgovor. Bosna i Hercegovina i nacionalizam su principi koji se isključuju.

Poklapanje teritorije i etničke zajednice

S dominantnim nacionalizmom u susjedstvu – u sendviču između Beograda i Zagreba – bilo je pitanje vremena kada će nacionalističke platforme stranaka koje su pobijedile na višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini  biti proširene zahtjevom za ekskluzivni teritorij etno-konfesionalne zajednice. Prema Gellneru to nije bila stvar dobre ili loše volje aktera.

Onog trenutka kada su građani Jugoslavije, a potom i Bosne i Hercegovine političku slobodu shvatili kao slobodu političkog okupljanja nacija oko vođa, većinski su potpisali pakt s čudovištem koje će ih uvesti u rat. Prema Gellnerovoj definiciji nacionalizma, s krajem specifičnog modela jugoslavenskog socijalizma, sloboda koja se otarasila proklamiranog bratstva i jedinstva, ukazala se bivšim Jugoslavenima kao teritorijalni princip. Unutar nacionalizmom definiranih granica vlada sloboda. A "inoplemenici” unutar tih granica jesu nesloboda.

Odluka da se silom pokuša prekrojiti politička mapa tako da etničke i političke zajednice budu jedno te isto, je, s univerzalnog stanovišta, zločinačka. Ali demonizirajući druge nacionalistički gurui su ju s lakoćom predstavili kao nacionalno-oslobodilački čin.

Svebosanska utopija i Daytonska stvarnost

Zašto je ovo važno? Zato što je neophodno da se shvati kako je Dayton rezultat procesa koji je počeo još prije rata, koji je u ratu dostigao mračnu eskalaciju i čije forme se mogu pratiti unazad sve do nastanka modernog fenomena – nacionalizma. Budući da je Daytonski sporazum rezultat oružanog sukoba, njegova preambula koja spominje i Povelju Ujedinjenih naroda i ljudska prava i mnoge druge lijepe stvari, nije vrijedna ni papira na kojem je napisana. To je dimna zavjesa koja sakriva bit – u Daytonu je okončan rat u kojem je trijumfirao ekstremni nacionalizam. Dayton je popis nagodbi koje su u ime nacionalističke filozofije potpisali po snazi nejednaki akteri. U Daytonskim papirima je navedena politička cijena koju su oni u trenutku potpisivanja bili spremni platiti.

Nacionalizam, koji je ugrađen u ustavne temelje, neće nestati. Možda ga je u drugim krajevima svijeta s razvijenijom političkom kulturom moguće reformski civilizirati dobrim zakonima i dobrim upravljanjem državom i društvom. Ali Dayton nije zamišljen tako. On u isto vrijeme i oslikava i generira to što je dovelo do njega – ekstremni nacionalizam.

Dugo se mislilo da je dovoljno da se oko anacionalne tzv. "građanske Bosne” koja smatra da je moguće potisnuti političke posebnosti etničkih zajednica u ime općegrađanskog principa, okupi dovoljan broj birača i da će Daytonski problemi nestati.  Previđa se da je takav "građanizam” oblik utopijskog svebosanskog nacionalizma, koji je usporediv s unitarnim jugoslavenstvom. Slogan "građanska BiH ili građanski rat” ignorira ireverzibilnost malignih društvenih procesa prije i poslije Daytona. Ali to ignoriranje neće dovesti do ozdravljenja društva čija je većinska svijest zamrznuta u trenutku Daytonske traume – kao poklopca užasima rata.

Američki katalizator s batinom

Možda je točno da Daytona ne bi bilo da Bill Clinton nije požurio da u predizbornoj predsjedničkoj utrci skloni leševe iz jedne daleke zemlje s programa CNN-a. Ali i za američku batinu bio je potreban ideološki povod, a njega su isporučile srpske trupe ubijajući srpnja 1995. na tisuće nenaoružanih bošnjačkih muškaraca u Srebrenici.

U Hrvatskoj su batinu protiv sebe potvrdili krajiški Srbi, suicidalno odbijajući plan Z4, kojim je Zagreb pod pritiskom Zapada ponudio više nego što je itko očekivao. Te dvije stvari u zbiru omogućile su rasplet srpsko-hrvatsko-bošnjačke drame na način na koji se desio.

Jesu li ta dva poteza dio velikog plana iz Karađorđeva, kako tvrde jedni, ili su plod poslovične dezorjentiranosti tadašnje srpske političke klase, možda čak kombinacija te dvije stvari, ostaje materijal za birtijaške rasprave i prostačke televizijske emisije u kojima se u "regiji” evo već četvrt stoljeća postfaktički zabavlja.

Srpsko-hrvatski zagrljaj

Da je cilj srpske borbe bila zaštita Srba, nitko normalan ne bi odbio ponuđeni plan Z4, niti bi besmislenim podrinjskim ubijanjem navukao međunarodnu stigmu na narod u čije ime se ubijalo. Cilj je bio nešto drugo – ujedinjenje srpskih teritorija na kojima su drugi bili "višak”. Dakle, ono famozno poklapanje etničkih i političkih granica. Time je prihvaćena radna hipoteza paljanskog rukovodstva da tamo gdje Srbi ne mogu dominirati njima i nije mjesto. Zato ih više nema tu gdje su ih nacionalisti branili - u Kninu, Sarajevu i Prištini.

Zagreb je u Vašingtonskom sporazumu 1994. službeno odustao od pripajanja "Herceg-Bosne”  i ispravljanja "hrvatske kifle” izlaskom na granice Banovine u kojoj bi "drugi” također bili suvišni, ako ih je preko pet posto. Tuđman je, vjerojatno, bio nagrađen obećanjem da će Krajina i Vukovar, milom ili silom, biti vraćeni u hrvatski državni okvir. Ali konzervativna nacionalno-klerikalna ideologija hrvatstva nikada neće "odustati” od svojatanja Bosne i Hercegovine. Kao i u srpskom slučaju, to će se pokazati kao pogrešno prema onim bosanskohercegovačkim sunarodnjacima koji su u manjinskom položaju.

Bošnjačko pristajanje

Napokon, bošnjačka strana je također bila potrošena ratom u kojem su Bošnjaci imali najviše žrtava. Proklamirani službeni  cilj Sarajeva – očuvanje multietničke BiH u njenim avnojevskim granicama – tiho je pušten niz vodu još u ratu. To se dogodilo u onom trenutku kada su vojska, koja je trebala osigurati postizanje toga cilja,  kao i državne institucije ideološki islamizirane.

Dakle, bošnjačka vlast je faktički preuzela logiku svojih predratnih koalicijskih partnera, a potom ratnih protivnika: Ko je jamio – jamio. A to je značilo da će u BiH postojati neki institucionalni oblik za teritorij kojim dominiraju Bošnjaci. Alija Izetbegović nikada nije svoje taktičko koketiranje s multikulturalizmom uzdigao iznad razine korisnog ratnog narativa kojim se šarmira Zapad.

Sve ovo bi trebalo imati na umu kada se procjenjuje Daytonski sporazum. On nije pao s neba, nisu ga tamo neki "jenkiji” zabetonirali mimo onoga što su zatekli na terenu.

Kako dalje?

Sada srpska politička kasta brani Dayton, koketirajući povremeno sa separatizmom, bošnjačka ga shvaća kao prepreku na putu ka nekoj maglovitoj, integralnoj, predratnoj Bosni, hrvatska se koprca stiješnjena odredbama Vašingtonskog sporazuma iz kojeg je proistekla Federacija, a u kojoj hrvatskog člana predsjedništva biraju Bošnjaci. Beograd deklarativno podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a zapravo promatra Banjaluku kao svoju, a Sarajevo kao "njihovu” kuću. Zagreb s vremena na vrijeme pokazuje poslovičnu ambivalentnost prema susjednoj zemlji.

Zapad se bavi sobom.

U zemlji nije bilo nikakve kolektivne psihoterapije istinom. Umjesto katarze, postfaktična proizvoljnost - drugi su krivi za sve. Međuetnička distanca raste.

Bosni i Hercegovini bi bio prijeko potreban autohtoni, bosanskohercegovački konsenzus – dogovor koji bi nekom vrstom dugog i mukotrpnog ustavotvornog konventa prebrodio Dayton i strahove zamrznute u njemu. I koji bi bez miješanja nevoljnih protektora stvorio novu, održivu ravnotežu između etničkog i građanskog principa.

Je li to s postojećom distribucijom moći u zemlji, s ovakvom Europom i Amerikom tako nešto zaista i moguće? Ne znam. Ovakvi tekstovi samo pokušavaju procijeniti je li se od prethodne okrugle godišnjice povećala sumorna udaljenost jedne izmrcvarene zemlje od jednakosti, bratstva i pravde.