Diktatori sa zapadnim diplomama

Dječak iz Sjeverne Koreje je bio miran i tih, nije upadao u oči. Njemački jezik mu baš nije ležao. Najčešće su ga viđali obučenog u trenerku marke Nike. Drugim učenicima on se činio prilično čudnim. Njegovo je ime za sve u školi bilo Un Pak, službeno se predstavljao kao sin jednog sjevernokorejskog diplomate zaposlenog u veleposlanstvu. U elitnu švicarsku školu Liebfeld Steinhölzli u blizini Berna on je došao 1997. godine i krenuo je u šesti razred.

Joao Micaelo je s njim išao zajedno u razred i bio je jedan od njegovih rijetkih školskih prijatelja. Jednog dana, tako je Michaelo ispričao novinaru švicarskog dnevnog lista "Tagesanzeiger", Un Pak mu je priznao svoju tajnu: "Ja u stvari nisam sin veleposlanika, ja sam sin predsjednika." I da mu to dokaže, njegov mladi prijatelj mu je pokazao jednu fotografiju zajedno s tadašnjim sjevernokorejskim predsjednikom Kim Jong-Ilom.

Dvostruki identitet

Ali Micaelo mu nije vjerovao, mislio je da se radi o pukom hvaljenju. U međuvremenu on je međutim siguran: njegov tadašnji školski kolega je današnji sjevernokorejski diktator Kim Jong-Un. Službenih potvrda toga naravno sa sjevernokorejske strane nema. Ali dvojbe također gotovo da i nema: provjeravajući istinitost navoda, švicarski je list "Sonntagszeitung" naručio 2012. godine od antropologa Raoula Perrota usporedbu te fotografije s aktualnim slikama predsjednika Sjeverne Koreje. Rezultat: 95-postotna podudarnost. "Za mene", kazao je antropolog, "tu nema sumnje: učenik Un Pak je u stvari Kim Jong-Un."

U švicarskoj školi on je ostao do 2001. godine, a potom je odjednom i bez traga nestao. Kada su prve priče o boravku mladog nasljednika na diktatorskom tronu Sjeverne Koreje u Švicarskoj procurile u javnost, mnogi su se ponadali, da će se godine koje proveo na Zapadu ipak pozitivno odraziti na njegova demokratska uvjerenja. Ali zasada se ništa od toga ne vidi: Kim Jong-Un doduše voli zabavne parkove poput Disneylanda, još puno više on međutim voli moć. I nju želi očuvati - po svaku cijenu.

Demokracija - Ne hvala!

"Sinovi diktatora", kaže politolog Günther Meyer, "ne dolaze na Zapad kako bi se naučili demokraciji". Radi se o tome da oni nauče način života na Zapadu te da dobiju dobro obrazovanje. Po završetku škole oni se vraćaju u stare strukture. "Oni su dio sustava moći od kojeg ne mogu pobjeći." Tko popusti demokratskim tendencijama i preuzme taj sustav vrijednosti ugrožava ne samo svoj udio u moći, već i čitav svoj klan", kaže Meyer.

Pritom Kim Jong-Un nije usamljen primjer. I sirijski diktator Bašar al-Asad je dio svoje mladosti proveo u inozemstvu - godinu i pol dana on je studirao medicinu u Londonu. Kada je preuzeo vlast i Damasku, promatrači su izražavali nadu u njegovu otvorenost prema reformama. "Na njega se gledalo kao na liberalnog vladara koji će promicati demokraciju", prisjeća se politolog Meyer. "Ali on je vrlo brzo morao uvidjeti, da zbog odnosa moći unutar njegovog klana s jedne strane, te zbog pritiska od strane tajnih službi s druge, on ne može izaći izvan postojećih struktura bez da ugrozi i sebe i čitav klan Asada." I tako je na kraju Bašar nastavio provoditi autoritarnu politiku svog oca Hafiza.

Gospodarstvo ima korist

Nada da bi uz pomoć obrazovanja sinova diktatora na elitnim zapadnim školama moglo doći do neke vrste izvoza demokracije dosada se nije obistinila. Tako je primjerice Saif al-Islam Gaddafi, sin bivšeg libijskog diktatora Moamera al-Gaddafija, na uglednoj školi London School of Economics obranio doktorsku disertaciju s naslovom: "Uloga civilnog društva u demokratizaciji globalnih institucija." To zvuči vrlo obećavajuće. Ali kada se u Libiji radilo o obrani moći njegovog oca i klana Gaddafi, Saif al-Islam je zaboravio sva demokratska načela i posegao je za oružjem. Nakon svrgavanja Gaddafija s vlasti u Libiji i pobjede pobunjenika 2011. godine, "Mač islama" - kako glasi prijevod njegova imena - sjedi u zatvoru. Glavni tužitelj Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu traži njegovo izručenje - zbog sumnje da je činio ratne zločine.

Školovanje mladih diktatora na Zapadu ipak ne prolazi sasvim bez traga. Po mišljenju politologa Günthera Meyera, to je dobro za gospodarsku suradnju. "Tu se uspostavljaju veze i poznanstva, a od toga onda svi profitiraju. To je vrlo dobro i za njemačku privredu, prije svega kada se radi o podjeli poslova i pri sklapanju novih ugovora."

Nije sve bez nade

Da učiti od Europe ne znači naime nužno učiti se humanoj i demokratskoj vladavini, pokazao je još ranije i slučaj kambodžanskog diktatora Pola Pota. Ovaj masovni ubojica, koji je pokrenuo mašineriju koja je u toj zemlji pobila više od dva milijuna ljudi, u mladim danima je studirao na elitnom pariškom sveučilištu Sorbonne.

Da sve nije sasvim beznadno pokazuje, po mišljenju politologa Meyera, primjer arapskog proljeća. Tu  je boravak brojnih studenata u Europi ostavio traga na njihovom shvaćanju demokracije i nužnosti demokratskog ustroja društva. "Tu imamo mnoge primjere mladih ljudi", kaže Meyer, "koji su na Zapadu studirali, te po povratku znatno doprinijeli liberalizaciji i sekularizaciji njihovih društava."